Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/rictusempra

Marketing

Osuđena na nesreću...

Za ugođaj...




Nisam imala pojma gdje idemo. McGonagallica se činila veoma uzrujano.
-Što se dogodilo?-pitala sam.

Nismo razgovarale cijelim putem, nije mi ništa htjela odgovoriti,a odjednom se zaustavila pred bolničkim krilom u Hogwartsu. Srce mi je počelo kucati sve brže kada sam ugledala Almu kako nepomično leži u krevetu.

Suze su mi navrle na oči kada sam je tako gledala neko vrijeme.

-Ovakvu smo je našli u Zabranjenoj šumi.
-Je li ona....je li...-nisam to mogla izgovoriti.
-Nije, Hagrid ju je pronašao na vrijeme.-

Nisam se mogla suzdržati. Tada je dotrčala Keira i čvrsto me zagrlila.

-Sve će biti u redu, Allison. Ne brini.-

Izgledala je bijesno.

-Što joj se dogodilo, Keira. Ništa ne razumijem-govorila sam plačući.

McGonagallica nas je poslala u Slytherinsku kulu kako bi se smirile. Tamo su već sjedile Kelly-Joan i Agatha razgovarajući. Ustale su čim su nas ugledale.

-Što joj se dogodilo? Jeste li štogod saznale. Tako mi je žao. Ne poznam ju baš dobro, ali što se god dogodilo, strašno je.-rekla je Kelly-Joan.

Keira ju je samo pogledala i odvukla me u sobu.

-Sada samo moraš biti jaka.-govorila mi je.

Nisam ju baš previše slušala. Legla sam na krevet i zaspala.
Sljedeće sam se jutro probudila i prije doručka otrčala u bolničko krilo. Gospođica Pomfrey mi nije dopustila da joj priđem. Uvjeravala me u to da se ona sada treba samo odmarati. Nikad mi se nije činila tako daleko.
Nisam ništa jela. Samo sam sjedila misleći na najgore. Tada sam osjetila nečiju ruku na ramenu. Bio je to Chris.

-Čuo sam što se dogodilo. Stvarno mi je žao.-rekao je.
-Da, i meni je žao. Slušaj, mislim da sada nije vrijeme da se viđamo. Barem na neko vrijeme...-rekla sam. Bile su to najteže riječi koje sam ikad u životu rekla.
-Ali...mislio sam...-
-Znam, i ja sam mislila, ali sad jednostavno nije trenutak!-rekla sam. Srce me zaboljelo kada sam ga pogledala. Vidjela sam mu tugu u očima, ali on se nastojao držati što mirnije.
-Shvaćam, valjda si u pravu. Vidimo se...-rekao je, okrenuo se i otišao. Bio je i više nego razočaran.

Zaista sam se osjećala odvratno. Grozno sam se ponijela prema njemu. Nisam smijela biti takva prema njemu...ne sada kada mi je najviše potreban. Otišla sam u dvorište i sjela pod veliki hrast. Bilo mi je hladno, ali sada ništa više nije bilo važno. Najbolja mi je prijateljica u smrtnoj opasnosti, napustila sam jedino osobu kojoj je zaista bilo stalo do mene. Osjećala sam se usamljeno i željela sam jednostavno nestati...pasti u zaborav...




P.S. Imam još dva bloga za koje ne zna gotovo nitko pa su slabi s komentarima. Sigurna sam da će se to promijeniti pa ih posjetite:

Moj blog iz (ne)normalnog života
Pogledajte sami...

Kiss

Post je objavljen 26.11.2006. u 13:14 sati.