..sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti..
zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svadali i
da smo bili krivi..
..požurimo, s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe..
jednom, ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš..bit će kasno
..možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo, al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedno drugome moći dati...
.zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju..
..ne boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubit ćes zato što će te nešto na tom muškarcu podsjećati na mene..
..ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba - nastoj pobijediti
ali ako izgubiš-ne smiješ tugovati
cilj života je ljubav-a ona traži žrtve
..bila si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati...
..osjećat ću tugu jer sam tebe volio
bit će to ironija tuge..
..nestat će sjaja u travi
nestat će veličanstvenosti svijeta
ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo....
William Wordsworth (1770-1850)
Post je objavljen 25.11.2006. u 18:55 sati.