Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/muskaracsbrkovima

Marketing

AKORD AMACORD

Znali su se 35 godina. Jedan je od njih umro prekjucer. Srce mu je otkazalo poslusnos. A on pak nije slusao svoje srce. Nego je pio i pusio: deset duplih dnevno i tri ikutije „Marlbora“, onog crvenog i tvrdog. Kolega mu je jos davno dao savjet koji ziv ota vrijedi: pij i pusi manje! A dan prije njegovr smrti kazao mu je da izgleda jako lose i da ode lijecniku. Ni tada ga nije poslusao. Sutradan je, radi jakih bolova u plecima, morao doci nja hitnu pomoc. Tamo su mu dali dvije injekcije i vratili ga kuci. Onda je umro.
Poanta ove tuzne price: nitko nema snage za dva 'poroka. Ili pij ili pusi, iloi se kockaj ioli bludinci (ne mozes biti i kockar i bludnik). U nama nema mjesta za dvije podjednako snazne strasti ni za dva poroka iste velicine. Samo smo ljudi, ni nadljudi, ni kiborzi ni bozi. A prijatelj/ice nas upozoriti i posavjetovati, Poslusajmo taj glas ziuvota. Inace ce nam necujna smrt doci prije Bozica.
-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.--.-.-.-.--.-.-.-.--.-.-.-.--.-.-.-.--.-.-.-.-.-.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.--.-.-.
Kerum je ne samo glavni lik moga dokumentarca „KERUM KING KONG SIZE“ i svoga filma pod radnim naslovom „Kako sam uspio u zivotu“ nego je i glavni tajkunsko-medijski lik splitsko-dalmatinske zupanije. Tko se moze komparirati s njim? Zar ja obicni profesor komparativne knjizevnosti i sociologije, jedva vidljiv s njegove visine?! Ja jedino mogu napisati prirucnik „KAKO NISAMJ USPIO U ZIVOTU“, sto je, mozda, ipak teze, obzirom na to tko uspijeva u nas zadnjih 15 godina. To bi mogao postati i svjetski bestseller jer danas se svi trse i prse ne bi li, posto-poto, uspjeli. Zato njihov uspjeh i ima tako visoku cijenu. A moj neuspjeh cijene nema...

On me nije ni prepoznao kada sam mu prije cetiri godine donio kasetu moga dokumentarca "Zadnja luka Amsterdam“, kojoj je bio, s pet tisuca kuna, zlatnim sponzorom. „Jeste li vi iz Dibrovnika“?-pttao me je kada sam mu prisao. „Ne, nisam iz Dubrovnika a nisam ni Shakespeare ni Dante nego samo Kustre i Ante“- odgovorio sam mu, smjeseci se. Na njegovom licu ni traga osmjeha nije bilo, bio je napet u ocekivanju poslovnih partnera iz grada pod Srdjom. Nisam se rasrdio sto me nije prepoznao (iako je to u Splitu stvar opce kulture), urucio sam mu kasetu i odsetao uz njegova supermarketa na Poljudu. Nisam dobio prepoznavanje ali sam dobio pricu. A ona je puno vaznija...

Prosle su tri godine otada. Ja sam tog ljeta suradjivao u ,najbeznacajnijim i tirazom najmanjim (5.000 primjeraka) novinama u Hrvatkoj. Zvale su se „Splitske novine“. Meni je to bilo i cool i kulturno: jedan od najvecih splitskih novinara pise za najmanje novine. Osim nekoliko velikih tekstova i prica na duplericama, objaqvio sam i par manjih clanaka. Najmanji je bio o uredjenju interijera kavane i restauranta hotela „Central“ na Pjaci, u Kerumovom vlasnistvu. I sredjenom po njegovom ukusu. To jest: nehumano, necivilizirano, nekulturno. Gotovo pornografski. Nije mi palo ni na kraj pameti da ce on to procitati, a kamoli da ce reagirati. Zar da netko s vrha nebodera u svome vlasnistvu primjeti vrijednoga mrava na travnjaku?! No, medjutim, to se ipak dogodilo. Sta vam je moc pisane i javne rijeci...

Naravno, nije reagirao direktno nego preko posrednika. To jest jednog konobara koji me je godinama normalno usluzivao, noseci mi moju kavicu i vodicu. Ali tog je dana donio sa sovom i tekst. Koji je isao otprilike ovako: „Je li, kako ti mozes pisati onako o Kerumu?“ Brundavo, i s visine (bio je na nogama, a ja na stolici). Zatreptao sam bio od iznenadjenja. A on je nastavio (u istom tonu i s iste visine), odgovarajuci sam na svoje pitanje (sto je uobicajena govorna praksa u nasih ljudi). „To je zato sta ti nije nista dao za film. A ipak je nesto napravija za ovaj grad“. Ja sam u medjuvremenu dosao sebi, nakon pocetnoga soka, i odgovorio mu sabrano i utvrdo. „Slusaju pazljivo: svatko moze pisati kako misli i kako hoce, ako je pismen. To je sloboda. Jesi razumija? Voda i sloboda! A sta se tice Keruma, ja pamtim da mi je dao novaca za prvi film a ne da nije za drugi. Nitko meni, pa ni on, nije duzan nista dati niti me icim sponzorirati. A ti mi sad lipo donesi moju kavu i casu vode“. Kraj citata...

Tada sam shvatio kolika je moc medija (pa i onih najmanjih), javnosti (pa i one najuspavanije) i argumentirane kritike (pa i one najkrace). Dvije sedmice nakon objavljivanja moga teksta Kerum je izvrsio neke sitne kozmeticke popravke na svome objektu. U stvari, kamuflirao je umjetnim zelenilom u pravim pitarima golotinju svoga interijera, koji se - kroz staklo- bestidno nudio ulici na razgledavanje. I tu je stao. Nekoliko brojeva iza toga, „Splitske novine“ ( u Buljubasicevom vlasnistvu) su prestale izlaziti. Nitko nije zaplakao niti je bilo glasa sucuti.

Zasto se ja pojavim na pocetku ili pri samome kraju? Da mi je znati....




Post je objavljen 25.11.2006. u 18:50 sati.