Radio zamuckuje nečiju najdražu pjesmu,
pred oči mi dolazi ljetna večera kad sam je čula prvi put...
Zašto uvijek okrećemo priču na svoju stranu?
Brojim sate koje sam provela radeći ništa
Čitam i gubim se u knjizi
Sanjam da sam negdje drugdje
Jučer me zaboljela rečenica
Jedna obična, mala rečenica
«ne možeš pobjeći od stvarnosti»
a kao da i sama dosad nisam shvatila...
zašto mislim da je za sreću potrebno
mnogo više od ljudi?
ne želim da se osjetite privilegiranima
kako bi me žalili
da imam pravo na tri želje
ne znam što bih tražila
naizgled se čini, imam sve
sebično je žaliti se
u dubini
sama riječ je prazna
zar ne mogu vladati sobom?
pobijediti ono malo uplašenih pijuna u svojoj glavi?
obećanje je već previše puta prošaptano…
baš kad pomislim da niže pasti ne mogu
obaraš me s nogu
dvije riječi
previše
i dođe trenutak
kad pomislim da smijeh je iskren
da nema kraja magli što srećom ju zovemo
katkad pomišljam na sebičnu mogućnost
trenutačnog rješavanja boli;
dvije-tri kapi onog što budan čovjek naziva taštinom
zaspati da te kiša više ne probudi
mrzim kad postajem melodramatična,
na sve se žalim;
selim iz krajnosti u krajnost,
vječno pretjerujem
vrijeđam ono što smatram svetim
ne očekujem da razumiješ
nerijetko gubim dodir s onim što tražim;
popravljajući se postajem lošija...
čekam.
kao Gospođa Dalloway,
sama ću kupiti cvijeće...
Post je objavljen 25.11.2006. u 17:40 sati.