Vjerojatno se, već vidjevši naslov, pitate zašto jedan šesnaestogodišnjak želi govoriti o anoreksiji... Bolest je puno češća kod žena nego muškaraca, i ne, nisam nikad imao takvih problema... Post zapravo želim posvetiti jednoj osobi koja prolazi kroz teške trenutke... Osobi koja mi je puno pomogla, kao prijatelj, da shvatim neke stvari... Nadam se da ona ovo čita... Da, ovaj post tebi je posvećen...
Posveta zbog toga što odavno namjeravam pisati o ovome... Mjesecima me obuzimala ta ideja... Još od ljeta...
Nedavno sam upoznao još jednu osobu koja je prošla kroz istu stvar... Iako nismo puno pričali o tome, znam da joj je bilo jako teško...
Prije nisam mnogo znao o ovoj bolesti, ali sam shvatio kako je to otprilike upravo zbog spomenutih osoba(pogotovo prve), a i jedne knjige...
Kakva je to bolest? Neću vam davati podrobna objašnjenja... Uslijed poprilično smanjenog unosa hrane u organizam, anoreksična osoba drastično gubi težinu, mozak se navikava na smanjenu količinu hrane, čovjek doslovno počinje "jesti sam sebe", odnosno, u nedostatku masti(lipida), potrebna energija se uzima iz bjelančevina(koje su zapravo alternativni izvor energije, ali su ujedno i gradivni dio dijela)...
Po meni, ovo bi bio jedan mogući primjer oboljele osobe...
Tinejđericu, nazovimo je npr. Ana, u školi je ponekad zezaju zbog težine... Ne mora značiti da je debela, nikako, ali ona polako počinje imati tu predodžbu o sebi...
Svakodnevno, u raznim časopisima, na televiziji, na jumbo plakatima, svugdje, promoviraju se žele s idealnim proporcijama, mršave, bez grama celulita... I, naravno, gledanje takvih uzora sigurno ne pomaže... Iako je anoreksija zapravo u našem društvu prisutna od srednjeg vijeka, mislim da to postaje rastući problem kod mladih žena...
Vratimo se mi na našu Anu... Odlučuje smršaviti, kreće na dijetu... Nabavi tablicu s kalorijskim vrijednostima hrane... Jede sve manje, pazi na svaku kaloriju... Svakodnevno se važe... Kilogrami padaju... To je divno, pravi užitak je gledati kako samo idu dolje i dolje... Tako lako, tako lijepo...
Ali, Ana još nije zadovoljna... Želi još manje kilograma... Gleda se u zrcalo svaki dan, razmišlja kako bi bilo dobro još malo..pa još malo...i još malo... Roditelji su već zabrinuti, vide da je jako smršavila... Kosa joj počinje otpadati više nego obično...
Kroz cijelo to vrijeme, polako zapada u kroničnu depresiju... Povlači se u sebe... Odbija društvo, prijatelje...
Završava u bolnici... Skoro nitko ne voli bolnice, pogotovo kada si pacijent tamo... Doktori, psihijatar... Infuzija na nekoliko dana...
Mora jesti... Zamislite kako je to... Kako bi se osjećali da morate jesti, a nemate uopće želje za jelom? Kao da nam, nakon preobilnog ručka, netko natrpava još hrane... A mi jednostavno ne možemo, nemamo više volje za jelom, počinje nam se gaditi i sama pomisao na to...
Grozan osjećaj, jelda? Raditi nešto što jednostavno mrzite, prezirete, nešto što jednostavno nikako ne želite raditi...
Ana još uvijek ima takav odnos prema sebi, još je u bolnici...
U bolnici, depresija je jako duboka... Ali, nakon nekog vremena, stanje se polako počinje poboljšavati... Kada jednom dosegnemo dno, samo možemo ići prema gore, a Ana je dosegla svoje dno... Polako se počinje oporavljati (bar fizički, za sada)... Još uvijek je jako mršava, vrlo lako gubi kilograme, ne smije se baviti nikakvim malo zahtjevnijim treningom zbog toga... Česta testiranja, vađenja krvi, problemi... Organizam je slab, podložan bolestima... Kosa joj otpada zbog gubitka kalcija, morat će se ošišati... Odlazi redovito u psihologa (na početku i u psihijatra, u bolnici)...
Povratak u školu...
Treba se naviknuti... Jedini izbor koji sada ima je – ozdraviti(i preživjeti) ili ne... Oporavak je dug i naporan, nije to lako... Potrebna je promjena u psihi... I Ana polako počinje hodati dugim i teškim putem oporavka...
Ovo je samo moje osobno viđenje jednog slučaja... Sretnog, moram primijetiti... Jer, anoreksija može biti smrtonosna bolest, ako se ne liječi...
Neki će od vas možda pomisliti: "Što on zna o tome...". Možda ste upravo vi prošli kroz ovo, a situacija je bila potpuno drugačija...
Nadam se da mi nitko neće zamjeriti na temi ovog posta, jer, ponavljam, ovo je moje osobno viđenje, razmišljanje...
Na kraju, želim vam nešto reći, poručiti... Kako se odnositi prema osobama koje pate od ove bolesti? Neki ih smatraju čudnima, izruguju im se, ne razumiju ih... (zapravo, nitko osim anoreksične osobe ne može istinski razumjeti takvu osobu... Ni j, naravno... Ali, trudio sam se razumjeti što bolje...
Nadam se da mi dotična osoba, ako ovo bude čitala, neće zamjerit na ovome što ću upravo reći(kao ni na ostatku posta)... Rekao sam na početku da ta osoba pati od anoreksije. Tako sam shvatio puno vezano uz bolest... I, još jedan detalj koji mi je pomogao u razumijevanj... Dnevnik koji je u bolnici pisala ta osoba... Možda se čini nevažno, ali neki djelovi su mi se urezali u pamćenje, iako sam obrisao taj tekst s kompjutera(bilo je preosobno, to sam učinio zbog autorice)...
Kada dobiješ na uvid nešto tako osobno(naravno, ona mi je pokazala, nisam ja pročitao bez dopuštenja – hvala ti na ukazanom povjerenju), shvatiš neke stvari, taj odnos prema svijetu, prema hrani, to shvaćanje sebe...
Ono što svima vama želim reći je da osobe koje pate od anoreksije nisu lude, čudne, ne treba ih izbjegavati... To je bolest na psihičkoj bazi, ali trebamo je prihvaćati takvu kakva je, ne izrugivati se takvim osobama, gledati ih kao neke luđake... Ako ih ne možemo razumijeti u potpunosti, možemo bar pokušati razumjeti ih koliko možemo, potruditi se da ih prihvatimo... Da im barem tako pomognemo na njihovom putu prema ozdravljenju, umjesto da ih izbjegavamo, izrugujemo im se, gledamo ih kao čudake, potcjenjujemo ih... Prihvatite ih... Pokušajte ih razumjeti... Ne traže oni sažalijevanje... Niti možemo mnogo pomoći... Ali razumijevanje nikada ne škodi...
Bar nemojte odmoći... To je ono što svatko od nas može učiniti.
Post je objavljen 25.11.2006. u 11:39 sati.