Kako sam se razočarala neku večer. Kolega i ja smo bili na nekakvom skupu HDZ-a u jednom osječkom prigradskom naselju. Poslovno, naravno. Tri smo dana čekali neke likove koji se na kraju nisu ni pojavili. Gledamo ekipu oko sebe, a ono hrpa mladih ljudi, zgodnih pički željnih političke karijere, šminkerčića i ostalih kretena. Čak smo zaključili kako je dobro učlaniti se u takvu nekakvu stranku, ako zbog ničega, a ono zbog dobre udaje, ženidbe.
Odjednom se među tim likovima pojavi dečko kojega poznajem još s jednog ludog koncerta kojega smo organizirali '96. ili '97. godine za Dan planete zemlje u Mikanovcima. Na koncertu je bila hrpa punkerskih bendova iz Osijeka, Vinkovaca, Županje i bio je to događaj za pamćenje koji je obilježio moje prve prave pankerske dane, odrastanje uz koncerte i sve što ide uz to. Ne bih sada navodila ime benda, ali zvučao je vrlo živopisno, smiješno i pravo pankerski.
E sad, taj je dečko u tom bendu svirao bubnjeve, mislim. Kasnije sam ga sretala na faksu. Malo smo se pozdravljali, malo ne, ali znali smo se i uvijek se nekako kretali na istim mjestima.
I sada se on pojavi na skupu HDZ-a. Znam da će ispasti kako se opet krećemo na istim mjestima, no uloge su bitno drugačije. Pitam ga: Što ti radiš ovdje?, a on meni protupitanjem: A ti? Odgovorila sam mu da sam ovdje s poslom. A on, on je eto, tako, šta ćeš... Zacrvenio se, prokiptio, bilo mu bed. A ja njemu: Uništio si mi mladost!
Dobro, nije baš tako jako strašno. Ali, bilo mi je bed.
Post je objavljen 24.11.2006. u 13:05 sati.