Ležala sam na pučini morskoj,lahoru vjetra i mirisu koralja. Sunce mi je bila najveća utjeha; milovalo mi je slanu kosu i štipalo me svojom toplinom. Smijeh mi je bio glasan i nesputan, iskren, djetinjski naivan. Držala sam u ruci kamen koji mi je davao snagu, nadljudsku snagu, hrabrost i moć. Bila sam lijepa, poput školjke pred sumrak kada se sprema na počinak...tajanstvena i blaga,krhka i svojeglava. Zaželjela sam sutra izgraditi dvorac od suza,na pješćanoj plaži,na tihom žalu. Pjevala bi pjesmu glasno u sebi. Pjesmu o tebi i meni. Pjesmu o meni i tebi. Ribe bi mi davale ritam, a morska trava simfonijsku pratnju. Cvijet u kosi i haljinu od zraka odjenula bih samo zbog tebe. Sanjala sam o tom jutru kada će plima poljubiti oseku i kada ćeš ti poljubiti mene.
Post je objavljen 23.11.2006. u 22:42 sati.