Marketing
"Ne znam je li život divniji od smrti, no ljubav je više od bilo čega..."
Došla je doma... malo umorna, ali željna pisanja i javljanja. Kao i uvijek prvo je malo švrljala netom i ostavljala komentare. Iživcirala se jer ne može svoje otvoriti pa ne zna tko joj se javio. Kad se malo smirila čitala je postove... i bum. Došla na jedan blog prvi put i zažalila, a opet s druge strane i nije. Pročitala je post koji je predivan i koji je skroz iz srca... i počela plakati. Toliko teških i bolnih, a opet prelijepih prolivenih riječi koje su ju dotukle... koje su ju malo bacile na pod. Zadnje vrijeme je sva izgubljena i teško joj je. Ima toliko tereta na leđima da ne zna do kad će ih moći nositi... a mora ih nositi. Najbolja prijateljica je jako loše i pati, a ona ne zna i ne može da joj pomogne. A tako bi htjela pomoći... Teško ju je gledati kad se smije i pravi se da je sretna, a zna da nije. Zna ona šta je prijateljici na srcu... zna da prijateljica svaku noć legne u suzama. I probudi se u njima. I teško je gledati laž na njenom licu, a toliko je boli u srcu i očima. Taj teret je sama uzela na leđa i da ju netko pita da može vratiti vrijeme sad kad zna koliko je teško... dali bi to napravila? Odgovor bi ostao isti.... NE! Ne bi mjenjala ništa jer ovaj teret ju drži i daje joj snage za sve ove ostale terete koji ju muče. Čak i njije to teret nego više nekakva misija Anđela čuvara. Ona je prijateljici Anđeo čuvar koji ne da da poklekne i da se preda... ni jedna od njih dvije. Zna ona da je to teška uloga i da ju ona ne mora raditi, ali uvijek je voljela izazove. A ovaj je najveći do sada. I neće odustati dok prijateljica i ona ne budu sretne... jer negdje duboko u srcu zna da ih čeka sreća.
A šta to muči Anđela čuvara? Puno je toga na njenom srcu, puno toga leži ne izrečenog i ne dovršenog... Previše toga da ju nekad sve to guši. Možda baš zato nikada nije doma nego se sa toliko stavari bavi da nema vremena za razmišljati. Od teretane, do plesa, faksa i još sad jednog plesa... ona jedva stigne jesti, ali ne dira ju to puno. Ali opet evo je sad ovdje. Sjedi za stolom i tipka, razmišlja i plače. Ipak od svih tih silnih obaveza ulovila ju je tama na jednu minutu... i to je bilo dovoljno. Tako to uvijek bude kad toliko toga leži na duši. Jaka je ona, ali opet joj treba netko da joj da malo snage. Netko tko će ju nakon napornog dana samo zagrliti i tako držati koju minutu. To je sve šta joj sad treba. Ne želi da drugima priča svoje probleme, nego samo treba zagrljaj. To inače nalazi u svojoj prijateljici, ali kako je ona sad slomljena njoj treba zagrljaj... i Anđeo čuvar daje njoj ljubav... i to svu koju ima. I uvijek će joj davati ljubav, pa čak i više od toga. Jer previše ju voli da bi ju ikada napustila. Prijateljica ju puno puta tjera pa je "misija" još i teža, ali Anđeo se neda... niti će se tako lako dati. Kad su se upoznale odmah joj je rekla da ju ne misli nikada napustiti... i to je stvarno mislila. Zna Anđeo da će sve biti uredu, ali... svejedno treba malo ljubavi. Doma ju ne može dobiti. Od doma u biti i bježi, ali fali joj tata. Joj šta joj fali... On je na brodu i trebao bi doći za Božić ili Novu Godinu i biti tu dva mjeseca. Nije ga jako dugo vidjela, a pogotovo jer nije na to navikla pa je time i teže. Nema ga po nekoliko mjeseci i onda samo jedan dan dođe i ostane preko noći... i onda sve ispočetka. Nije na brodu kao ostali mornari... on je na brodu koji ide u Tunis i tamo je nekoliko mjeseci u okolnim mjestima dok se ne vrate po ostale sirovine i tako cijelo vrijeme. Doma su samo jedan ili dva dana. Ali on kaže da mu je dobro, da je sretan (koliko to može biti). I to ju veseli jer kako je prije radio nije ga mogla više gledati. Mučio se previše vremena za tako malo dobivenog za uzvrat. A sad je na brodu sa ljudima koji ga vole i cijene i koji sve rade s njim... To je onaj odnos poslovođe i radnika koji je jednak. U kojem su svi isti... svi su ljudi. Zato toliko i voli svoga tatu... jer je on njen Anđeo Čuvar koji joj toliko fali. Sad bi njegov zagrljaj sve riješio.
I prijateljica joj je neki dan nešto rekla... rečenica koja joj je tek kasnije došla do glave. Rekla joj je da je primjetila da više ne spominje NJEGA. I tek kad je došla doma je skužila šta je prijateljica rekla. Tek je tad skužila da jer to istina. Da je i NJEGA "zaboravila". Od svih tih obaveza nije ga se nijednom sjetila. I kad sad razmišlja zna da nije više u njega zaljubljena, ali fali joj. Ne viđa ga više uopće. I on je kao i ona sav u obavezama... Non stop su oboje negdje i ne viđaju se više. Njoj ne fali ON kao dečko... fali joj kao priajtelj. Sad joj treba jedan prijatelj koji će biti tu uz nju... Koji će ju samo malo pa makar na pet minuta maknuti od briga i obaveza. Samo odvest na kavu ili u šetnju i pričati o svemu ostalom divnom u životu. Ali ni njega nema... Svi dragi joj u životu su otišli i nisu joj više blizu. I kad se sve skupi ona je ostala sama, a toliko joj ljudi u srcu fali i toliko ih želi vidjeti... da kad ih vidi ima osjećaj da će umrijeti od sreće. Ali to će joj davati snagu za dalje... to šta će ih vidjeti uskoro... i šta će ih tako jako zagrliti da neće htjeti pustiti nikada.
Post je objavljen 23.11.2006. u 20:24 sati.