( by anna )
Ponekad pomislim da se mi nikada ni nismo voljeli. Jer da smo se voljeli ne bi uspjeli ovako duboko povrijediti jedno drugo. Ili je mozda i za takvu bol potrebna velika kolicina osjecaja, koji su samo krenuli u suprotnom smjeru...Mozda je istina upravo suprotna od prve napisane mi recenice? Svejedno. U kojem momentu se to desilo? Zar je moguce da je sklopka kliknula u nama dok smo spavali...pa smo nastavili zmiriti...pa nismo primjetili da nesto debelo ne valja? Ili se jednostavno desilo kao sto se milijardu gluposti u svijetu desava bez nekog pravog razloga. Uvijek sam mislila da ce mi prije Sunce s neba skociti u krilo nego sto cu reci da me on povrijedio. Kako sam uspjela izvuci najgore iz covjeka? Mozda cu nakon izvjesnog vremena shvatiti jos neke stvari, ali iskreno, dosadilo mi je. I da budem neraspolozena i da cmizdrim i da budem nervozna i da se krivim i da se pravdam i da zamjenjujem misli i da budem odvratna prema onima koji to nisu zasluzili i da objasnjavam sta mi je i da sutim i da pricam i da se smijem nasilu i da izlazim i da budem tolerantna prema nasmijanim zaljubljenim Cesima koj mi daju aparat da ih uslikam i da budem zatvorena u kuci...dosadilo mi je!!! Kazu suprotno od ljubavi nije mrznja vec ravnodusnost...I dokle god me sve tangira, znam da sam jos uvijek vezana za njega...cekam dan kad ce mi postati svejedno. Zamisljam da se jedno jutro probudim i samo shvatim da sam dobro. Da je nestalo vode oko mene u kojoj uporno pokusavam plivati, a ne znam...
Ovo sam pisala nedavno...pa zato cisto da ne zaboravim kako sam se osjecala...A uz to da cestitam staroj rodjendan, znam da volis citati nas dvije, hehehe...planiram i sama sebi ostaviti komentar...cisto da vidim radi li ovo cudo...
I da...naslov posta se odnosi na meni tek nedavno nanova otkrivenu legendarnu pjesmu grupe Pet Shop Boys...
Post je objavljen 21.11.2006. u 12:50 sati.