ponekad mi uspomene ne daju mira... i ovakvo jesensko-zimsko razdoblje često u meni pobudi neku sjetu... ma to je jednostavno tako, pa i priroda sva nekako umire... ali osoba sam koja voli nemir... osjećaj prazinine mi je nešto najgore... ne volim se prepustiti tome... volim osjetiti nemir, volim se osjetiti živim, pa makar osjećao i neku čežnju... a čežnja me često zna zgrabiti... i volim noć... i volim vjetar... i volim stati nasred puta, raširiti ruke, zažmiriti i pustiti vjetru da struji oko mene... i lijep je osjećaj... puni me nekom snagom... ne znam, čudan sam ponekad :-)
...i bio sam na moru ovaj vikend... i tako iz nekih samo mojih razloga išao možda malo neobičnim putem... busom... noću... i savladao me umor i zaspao sam... i u nekom trenutku sam se probudio na nekom malom kolodvoru, ali dobro poznatom... da... u jednom malom gradiću gdje su mi ostale prekrasne uspomene... nisam mogao vjerovati da je stao tu... i očito mi nešto nije dalo mira jer sam se baš u tom trenutku probudio... i bus je opet krenuo i prošao kroz taj gradić i opet sam imao priliku baciti pogled na putove koji skrivaju neke moje davne korake... neke naše nikad zaboravljene korake u noći... i opet sam vidio zgradu tog ružnog hotela pred kojim sam upoznao osobu koja me zauvijek promijenila... i kako je zapravo čudan taj život... ponekad nekoga gledaš prvi put u oči i kao da ga poznaš oduvijek... i sve što si ikad doživio i prošao, sve ono prije, postane u sekundi tako nevažno... i znaš da te oči želiš gledati uvijek... znaš da bi učinio sve... ali teška je ta daljina među nama... pa ipak... netko može biti daleko kilometrima, a opet, tako blizu, u srcu... jer na kraju, ako pogledamo u nebo, vidjeti ćemo iste zvijezde (iako smo daleko)...
And I'd give up forever to touch you
'Cause I know that you feel me somehow
You're the closest to heaven that I'll ever be
And I don't want to go home right now.
Post je objavljen 20.11.2006. u 23:11 sati.