Bez beda ćemo se svi složiti da su Domaćica keksi, uz klasične Kraševe napolitanke i čajne kolutiće, proizvod koji apsolutno nikad neće propasti. Ne samo to, nego će bez obzira na sve moderne "svemirske" pizdarije umotane u šarene papire koje nam pokušavaju uvaljati kao novi hit, upravo ova 3 keksa biti najčešća u našim domaćinstvima. Istina bog, ovi čajni kolutići kao da polako nestaju, ali još uvijek ih možete pronaći u specifičnim metalnim kutijama za kekse kod svake bake koja imalo drži do svog imagea.
Ja sam jedan od onih koji tamani Domaćicu. Međutim, problem sa Domaćicom je slijedeći. Pakirana je u kutijama od 350 grama, a to je za nas koji bi prije umrli nego ostavili jednom otvorenu kutiju Domaćice za kasnije apsolutno nepraktično. Ono što se otvori sad, to se mora i pojesti. I što se događa? Događa se poznati nam "Hamburger sindrom". Jedan hamburger nikad ne utaži glad, a dva su definitivno previše. Ako pojedeš jedan, u kurcu si jer si još gladan. Ako pojedeš dva, u kurcu si jer se preždereš. Ako pola od drugog baciš, u kurcu si jer je grijeh bacat hranu.
Kao odgovor na tu problematiku, otkrio sam kekse "Sara" - Krašev proizvod iz sjene. Keksi gotovo jednakog okusa kao Domaćica, vrlo sličnog izgleda, dolaze u kutiji od savršeno izbalansiranih 250 grama, i što je najljepše od svega, koštaju samo 7 kuna! Od kada sam upoznao Saru, moj posjet Konzumu je dobio na ljepoti i užitku. Jednom kad kutija Sare dotakne dno moje košarice, odmah sam manje "živčan" - kako kaže naša Tatjana Jurić dok komentira Domino Day i natjecateljicu na pimplavom zadatku slaganja domino kockica. Tatjana moja ,mislim da je "nervozna" riječ koju si tražila. I da, skužili smo da ima natjecatelja iz "cijele Europe" jer si nam ponovila samo sto milijuna puta. Hvala.
Uf, moram se suzdržat jer ću opet zastranit, a još nismo ni došli do tete na kasi. No da se vratimo na Saru. Zanimljivo je kako Sara kekse ne možete naći na službenim stranicama Kraša, pa čak niti na stranicama Konzuma?! Dok sam vršio istraživanja za ovaj post, mislio sam da sam otišo ukurac, i da ti keksi zapravo ne postoje nigdje osim u mojoj glavi. I onda sam ih pronašao ovdje. Uff, dobro je. Jer polako prestajem pljugat i sve...
Nakon brzog đira među policama uputim se na kasu. Gužva. Uh, gle, kasa za 5 artikala ili manje. Bacam letimičan pogled u košaricu... 1, 2, 3.... 6. OK. Stajem u red, ispred mene samo jedan frajer. Fešta! Odjednom štriga na kasi zavrišti "Ne možete ovdje, imate više od pet artikala!" Ha???!!! Jebote! Kako je samo skenirala?! Dvajst' deka mortadele djelomično prekriva Saru, Jedan poduži kruh srezan napola skriva ovo malo salame, vrećica nedijetalne majoneze sljubljena uz mrežu košarice, jedan od onih voćem našaranih Dukatovih jogurta, Zdenka sir, i ništa više!
I ne da žena! Digla frku kao da u najmanju ruku kradem! WTF??
I ode ja u drugi red dok me lokalne babe prate osuđivačkim pogledom. Kimaju glavom u nevjerici. Bezobraznik. Jebote, neš' ti zločina.
I ništa. Nakon što sam odčekao 3 vagona kolica ispred sebe, i skoro dođem na red, ispred mene žena muku muči. Kako traka odmiče, uspjela je naslagati gore sve iz kolica, ali sada ti artikli, tamo na početku, opasno prijete da se ne pomješaju sa onim od mušterije ispred nje koja upravo plaća. I tako u panici prebacuje ona te paštete i jogurte sa početka na kraj, a traka naravno ponovno krene svaki put kad se senzor aktivira na prazan prostor. Mislim se, dal da joj kažem, al opet, bolje da šutim jer ja sam u njenim očima opasan bezobranik sa 6 artikala, i mogla bi me opizdit vrećom od pet kila krumpira posred čela.
No dođe nekako i ona na red, pa onda napokon ja. E sad. Mene tu muči jedna stvar. Čitav sistem organizacije naplate na tim marketskim kasama mi se nimalo ne sviđa. Pa jel' može to bit nepraktičnije nego što je? Mislim ono... naslažeš na traku sve što imaš. Mudro na vrh baciš vrećicu, jer ako nju prvu baci preko skenera ti u međuvremenu možeš punit. Ma sve pet. Inteligentno, nema šta. No problem je u tome što će ona završit skenirat prije tebe, ma koliko brz, istreniran i sistemski kvalitetan slagač bio. I dok ti onda tako jednom rukom pridržavaš vrećicu i drugom je puniš, ona zatraži lovu. I šta sad? Moram tu nestabilnu polu punu vrećicu pustit iz ruke kako bi dohvatio novčanik jer ako je pustim da čeka, oni starčići u redu će mi jebat mater što odugovlačim. I tako puštam vrećicu koja se opasno naginje, al je nekako kukom spriječavam da se ne prekopizdi na pod, platim ženi, ona mi uredno vraća malo papirnatih, malo kovanica i račun, sve skupa sljubljeno direktno meni u šaku, ko malom djetetu. Naravno, ne pada mi na pamet da to sad razvrstam jer ona već počinje obrađivat drugu mušteriju, i njegova mrkva i karfiol odmah dolete diretno preko mog kruha, ili nedaj bože Sare. Zato gužvam kusur i trpam ga u najbliži džep za kasnije razvrstavanje, pobacam ono preostalo u vrećicu, i bježim glavom bez obzira.
E Sara, Sara, kroz što ja sve radi tebe prolazim.
Post je objavljen 20.11.2006. u 19:49 sati.