Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/backpack

Marketing

DAN 23 - 18. studeni 2006.

I dalje kiši. Navodno će ovako još tjedan dana. Teško je šetati po gradu s kišobranom u jednoj ruci, a fotografskim aparatom u drugoj. A i jak vjetar se udružio s kišom. Fenomenalna kombinacija. Vrijeme me podsjeća na Rijeku – kad tamo zapuše bura uz kišu, ni kišobran ti ne pomaže. Borba s vjetrenjačama. Nisam ni izašao iz hostela, a već sam skoro do kože mokar. Sve je protiv jadnog hrvatskog turista u Šangaju.
Subota je i na ulici je unatoč kiši puno ljudi. Koliko primjećujem, uglavnom starosjedilaca. Turisti vjerovatno piju čaj ili kavu u toplini svoje hotelske sobe ili restorana.
Bund je danju jedna potpuno drugačija slika. Bez svog onog noćnog svjetla doima se puno smirenijim, čak se usuđujem reći da je izgubio onu svoju čaroliju i otmjenost koju posjeduje noću. Na šetalištu nema turista koji se međusobno guraju ne bi li svojim fotografskim aparatom ovjekovječili svjetla Pudonga na obali nasuprot. Većina je kolonijalnih zgrada danas zatvorena, uključujući i simbol Bunda – zgradu carine iz 1925. godine s tornjem sa satom napravljenim po uzoru na londonski Big Ben. Za vrijeme kulturne revolucije 60-tih godina prošlog stoljeća zvono «Big Ching» bilo je rastaljeno i na toranj su postavljeni razglasi preko kojih su se svakodnevno širile komunističke ideje. Satni mehanizam je obnovljen 1986. godine za posjete britanske kraljice Elizabete II. Iako je zgrada carine zatvorena, malo sreće je i na mojoj strani. Djelomično je za javnost danas otvorena zgrada nekadašnje Hong Kong & Shanghai Banke (danas Pudong Development Banke) vrata do. Zgrada je izgrađena 1923. godine i u ono je vrijeme bila najveća zgrada banke na svijetu i prema mnogima «najljepša građevina istočno od Sueza». Ulazim i ostajem bez riječi. Sad shvaćam zašto su je tako nazivali. Ulazna prostorija je ukrašena najfinijim mramorom i nadsvođena kupolom koja je pak ukrašena prekrasnim raznobojnim mozaicima koji prikazuju 12 znakova zodijaka te slike 8 tadašnjih svjetskih bankovnih centara (Šangaj, Hong Kong, Tokio, Kalkuta, Pariz, London, Rim i New York). Unutrašnjost banke je još uvijek ukrašena starim namještajem koji daju ovoj instituciji profinjenost. Osjećam se kao da sam napravio nekoliko koraka unatrag u vremenu.
Šetnja Bundom me polako dovodi do stare kineske četvrti Šangaja. Ovdje nema visokih staklenih nebodera, skupih restorana ili trgovina poznatih svjetskih marki (osim McDonaldsa koji se svugdje uspije uvući), već uskih ulica s trošnim kućicama, sagrađenim uglavnom od drva i lima. Ljudi gotovo kuhaju na ulici, mnogi nemaju tekuće vode u svojim kućama. Siromaštvo i prljavština na svakom koraku. Sve ima svoje lice i naličje pa tako i Šangaj.
Odlučio sam posjetiti ovu četvrt iz jednog jedinog razloga – skriva Yuyuan park, jednu od zelenih oaza i bisera ovog grada. Izgrađen u vrijeme dinastije Ming u drugoj polovici 16. stoljeća, park je prekrasan dijelić prirode u vrevi Šangaja. Šume bambusa izmjenjuju se s urednim zelenim livadama i jezercima preko kojih su izgrađeni dražesni drveni mostovi. Iako je subota poslijepodne i park bi trebao biti prepun ljudi, rastjerala ih je kiša koja i dalje neumorno pada. Mnogi su se povukli u obližnji bazar, prepun trgovina s raznovrsnim tričarijama, uglavnom nakita, izgrađen u Disneyworld stilu namjenski za turiste. Šećem se uokolo u potrazi za restoranom. Danas nisam još ništa pojeo i poprilično sam gladan. McDonalds sam izbrisao s popisa i rađe bih jeo kinesku hranu. Ali kad nešto trebaš, toga nikad nema na vidiku. Pa tako ni kineskog restorana u ovom trenutku. Konačno nakon više od pola sata potrage nailazim na kineski restorančić koji izvana izgleda pristojno, ali ipak se u kuhinju ne bih usudio proviriti. Bolje je ne znati. Naručujem rižu s govedinom i paprikom u umaku od oštriga, proljetnu rolicu (koja nikad nije došla do mene, već zauzvrat još malo riže) te sok od naranče. I opet se u sebi nasmijem računu – 21 yuan.
Putem prema hostelu odlučujem se zaustaviti na glavnom željezničkom kolodvoru ne bih li kupio kartu za sutrašnji vlak za Peking. Ono što je trebalo biti kratko zaustavljanje, pretvorilo se u dugačku potragu za blagajnom. Napokon nailazim na blagajne od broja 58 do 63. Ali gdje su one do broja 58? Bilo kako bilo odlučujem čekati na jednoj od ovih blagajna. Nakon deset minuta dolazim ja na red, pitam blagajnicu «Beijing?», a ona naravno ne govori engleski te me rukom uputi na plakat iznad moje glave – na kineskom. Engleskom ni traga. Zašto svi u Kini stalno misle da su stranci elokventni u kineskom jeziku? To nikako ne shvaćam. Ljuto odmahujem rukom i odlučujem nastaviti potragu za onih prvih 57 blagajna. Pronalazim ih nakon još dodatnih pola sata potrage i žalosno ustanovljujem da više nema slobodnih kreveta u vlaku, već da ću morati provesti 12 sati u sjedalu. Nemam drugog izbora...

FOTOGRAFIJE ŠANGAJA DANJU (KINA)


Post je objavljen 26.10.2006. u 16:54 sati.