Dok vani kiša i dalje pada, odlučujem duže ostati na toplom i suhom u hostelu. Čitam knjigu, surfam na internetu... Tek u 14:00 sati, zamotan skoro kao za arktičku ekpediciju izlazim van. Vani je hladno, vjerovatno negdje između 10 i 15°C, i napokon dobijam odgovor na pitanje koje sam si postavljao puno puta kroz protekla tri tjedna: «Zašto dovraga u koferu nosim toliko tople odjeće?» Evo zašto. Zbog Šangaja, a vjerovatno i Pekinga i sveg ostalog što dolazi u unutrašnjosti Kine.
Kiša mi baš i ne ostavlja puno mogućnosti za razgled grada. Ali je zato dan baš kao stvoren za muzeje. Zbog mog kasnog izlaska nemam puno vremena jer se svi muzeji zatvaraju u 16:30-17:30. Stoga odlučujem otići do najpoznatijeg i najvećeg muzeja u gradu, Muzeja Šangaja. Godine 1994. Kinezi su potrošili 570 milijuna yuana ne bi li stvorili jedan od najmodernijih muzeja u Kini, simbol promjena u zemlji. Izgrađen u obliku stare kineske brodice ding, u unutrašnjosti se na nekoliko katova u prostranim hodnicima prati povijest kineskog porculana, slika, kaligrafije, pečata te novca. Kolekcija je zaista impresivna. Posebno me se dojmio kineski porculan Ming dinastije (14.-17. stoljeće) na kojem su korištene različite boje prilikom slikanja veoma realističnih prizora poput jelena u šumi ili ptica u letu.
Muzej Šangaja se nalazi u srcu grada, na Narodnom trgu, odakle se šetnjom preko pješačke shopping ulice Nanjing Donglu dolazi do obale rijeke Huangpu, tradicionalnog Bunda. Ovo je najljepši dio Šangaja (u prijevodu: «uz more»), prepun starih kolonijalnih zgrada iz druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, ali nažalost i sve više zona neonskih svjetiljaka. U ovim zgradama se danas nalaze luksuzni hoteli, banke, veliki shopping centri, uredi velikih kompanija. Do dolaska Britanaca 1842. godine (nakon Prvog opijumskog rata) Šangaj je bio malena ribarska luka. Britanci, a kasnije s njima i Francuzi, potom Amerikanci i Japanci, pretvorili su ovaj grad u najmoderniji grad tadašnje istočne Azije. Zbog blizine ušća rijeke Yangtze, ali i mora, u Šangaju su uredili luku, a potom doveli i velike financijske institucije u grad. I Šangaj je postao lukom za opijum, svilu i čaj, velikim konkurentom Hong Konga. Stranci su za sebe izgradili luksuzne palače, uredili parkove – izgradili su svoje četvrti koje su bile neovisne o kineskom pravu, a u koje je običnim Kinezima pristup bio zabranjen. Ali «Venecija Istoka» kako je zvan Šangaj, imala je i svoje drugo lice. Poznat i pod drugim nazivom, «Kurva Istoka», Šangaj je bio leglo prostitucije, kocke, droge i gangstera. Tek nakon 2. svjetskog rata s dolaskom komunista na vlast u Kini, slika Šangaja se naglo mijenja. Grad je «očišćen» i postaje jednim od najjačih komunističkih centara Maove Kine. Nažalost, u posljednjih desetak godina partijina ruka se sve više olabavljuje i dok hodam kroz Nanjing Donglu sa svih strana mi nude «kinesku masažu».
Bund je naziv za obalnu promenadu Šangaja i najposjećeniji je kutak ovog velegrada. Ime dolazi od anglo-indijskog naziva za muljevitu obalu i još je jedno kolonijalno naslijeđe Šangaja. Nažalost, upravo zbog ovog mulja grad tone. Između 1920. godine, kada je problem uočen prvi put, i 1965. godine grad je potonuo za nekoliko metara. Grad svako malo podižu posebnim modernim tehnikama, ali «venecijski sindrom» i dalje je prisutan. Ipak, on ne sprečava vlasti Šangaja da na suprotnoj obali rijeke Huangpu već deset godina razvijaju modernu financijsko-industrijsku četvrt Pudong s visokim staklenim neboderima nalik na Hong Kong. Jer je upravo Hong Kong taj kojeg Šangaj želi dostići i prestići. Kinezi bi bili presretni kad bi mogli pokazati svijetu da nešto takvo mogu stvoriti i vlastitim snagama. Ne otimam se dojmu da imaju još mnogo mnogo posla pred sobom. Pudong je možda puno moderniji od mnogih drugih svjetskih centara moći, ali u usporedbi s Hong Kongom još je «mala beba», njegova tek blijeda kopija.
I po kiši Bund izgleda veoma romantično s upaljenim svjetlima. Lagana šetnja promenadom na trenutak me vraća u Europu. Na trenutak se osjećam kao kod kuće. Bund i uopće cijeli Šangaj bi se lako mogli uklopiti u Europu ili sjevernu Ameriku. Moja prekjučerašnja depresija sad je već potpuno nestala.
Ono što bi se jedino teško uklopilo u Europu jesu ljudi. Iako je većina moderno odjevena i voze najnovije automobile, potpuno su drugačijeg mentaliteta. Shvaćaju stvari na drugačiji način od nas. Na ulici iako svugdje postoje pješački prijelazi i semafori, vozači se jednostavno na njih ne obaziru. Vozi se u svim smjerovima, a kada pješaci na zeleno žele prijeći pješački prijelaz, vozači (prvenstveno biciklisti i motoristi) i dalje smatraju da oni imaju prvenstvo te se svom brzinom zalijetaju u jadne pješake koji onda izvode svakojake akrobacije ne bi li ih izbjegli. A policija sve to gleda i ne čini ništa. Na svakom koraku su koševi za smeće, ali Kinez će radije baciti sve na pod nego se prošetati metar dva do obližnjeg koša. Ipak u gradu ima čistača kao u priči. Pokušaš nešto pitati bilo obične ljude na ulici, ili službenike u metrou ili vlaku, ili zaposlenike u restoranima, nitko te ne razumije jer engleski gotovo nitko ne govori (osim par mladih koji te na Nanjing Donglu i Bundu svakih par koraka vuku za rukav ne bi li s njima pričao engleski, što nakon desetak minuta postane jako zamorno jer oni jedva da i govore engleski, a kad te uhvate, ne puštaju te sljedećih pola i više sata). Oni koji govore bolje engleski, jedva jedvice će ti bezobrazno odgovoriti na pitanje, a ako se slučajno usudiš postaviti još jedno pitanje, poslat će te kvragu. Naravno ima i onih ljubaznih, ali su nažalost oni u manjini. Imam osjećaj da se Kinezi ne trude previše te su potpuno rezignirani prema stvarima oko sebe. Puno puta sam se u ovih nekoliko dana u Kini osjećao nedobrodošao.
A metro? Ponašanje u metrou je posebna priča. Svi uredno u kakvom-takvom redu čekaju metro vlak. Ali čim metro dođe, svi svom silinom navale odjednom ući u vlak i brzo pojure prema praznim sjedalima. Vjerujte mi, u usporedbi s Kinezima, naše bakice pri ulazu u autobuse i tramvaje izgledaju kao nevinašca. A svi uđu i prije nego li je itko iz vlaka izašao. Želiš li doista izaći iz metroa na svojoj stanici, morat ćeš upotrijebiti svoje vještine kung-fu i kick-boxinga u suradnji s gospodičnom gimnastikom. U Kini je, kad vidiš sve ovo, teško ostati ozbiljan...
Post je objavljen 26.10.2006. u 16:55 sati.