Ne znam kako mi je to mogla učiniti.
Tako me iznevjeriti, povrijediti... Uspjela je jer zaista boli. Najgori je osjećaj kad te iznevjeri prijatelj. Netko koga poznaješ godinama, za koga misliš da ga potpuno poznaješ i možeš mu uvijek vjerovati.
Da, baš. Shvatila sam danas da je uopće nisam poznavala. Osam godina je sve bila samo gluma, maska janjeta na licu vuka. Dala bih za nju ruku u vatru, vjerovala sam joj baš sve.
A ona mi je tako bezočno lagala jučer u lice. Iznova vrtim taj film u glavi i gledam scenu u kojoj mi zabija nož u leđa. Posve je ravnodušna, a osmijeh joj lagano titra na usnama. Svjesna je svega, sve te silne boli koju će zadati drugima. A svejedno se smiješi, onako hladnokrvno, bezosjećajno. Ne želim je nikad više vidjeti. Za mene je to prijateljstvo mrtvo...
I pitam se kako dalje. Hoću li moći ponovno vjerovati ljudima? Ne znam. Trebat će vremena, ono će izliječiti sve rane.
Večeras me samo pustite da plačem, sutra će već biti bolje.
Post je objavljen 13.01.2007. u 01:30 sati.