Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/backpack

Marketing

DAN 20 - 15. studeni 2006.

09:14 sati ujutro. Vlak točno na vrijeme izlazi iz Guangzhou željezničkog kolodvora. Destinacija Šangaj, 1780km daleko. Vožnja traje 26 sata. Puno vremena za čitanje knjiga i spavanje.
Kartu sam kupio još prije dva dana i platio je 369 yuana za krevet u vagonu s krevetima. Nisam mislio da će smještaj biti a la Orient Express, ali kad me službenica mog vagona (svaki vagon ima svoju službenicu koja je za njega odgovorna i ostaje u vagonu do kraja putovanja) odvela do mog kreveta, ostao sam zapanjen. Vagon s krevetima nema razdvojene kupee, već su svi kreveti zajedno nagurani u vagon po tri kata u visinu. Mora ih biti 60-tak. Još nikad nisam spavao u 60-krevetnoj spavaonici. A očito za sve postoji prvi put. A imam osjećaj da će u Kini ubrzo biti i drugi i treći i tko zna koji. Dobio sam najdonji krevet pa se nisam morao pentrati ko majmun do vrha. A onaj tko ne voli visinu, nek zaboravi na najviši krevet. Nalazi se na gotovo tri metara visine!
Kako vlak izlazi iz Guangzhoua i polako kreće prema sjeveroistoku zemlje, ne preostaje mi ništa drugo doli promatrati pejzaž. A pejzaž je zaista bolje ne promatrati. Unosi još više nemira u mene. Povećava moju depresiju. I polako se u meni već javlja sve veća želja za povratkom kući. Nadam se da je Šangaj ljepši te da će me on barem malo riješiti depresije jer sve što sam do sada vidio od Kine ne izgleda obećavajuće. Najprije sivilo Guangzhoua, koje se preko prljavih, ali čini se obrađenih, polja prenijelo na ostale gradove i sela na koje smo nailazili putem. Sve se doima isto – prljavo i komunističko sivo. Vani ili uopće nema ili ima jako malo ljudi. Gdje su svi oni seljaci s onim stožastim slamnatim šeširima koje sam često viđao na fotografijama? Gdje su rižina polja? Nisam vidio ništa od toga. A prvi dio puta je i veoma brdovit pa mnogobrojni tuneli, neki i od po nekoliko kilometara dužine, povećavaju moju nelagodu. A noću svi ti gradovi i sela i željeznički kolodvori izgledaju još sablasnije. Kao da sam se spustio u deveti krug pakla.
Ostaje mi promatrati unutrašnjost vlaka. Službenica vagona svakih desetak minuta proviri u vagon s metlom u ruci i počne manično čistiti iako se baš i nema što čistiti. Prodavači hrane i pića, knjiga i igračaka svakih pet minuta prolaze sa svojim proizvodima glasno obznanjujući svoj prodajni asortiman i pokušavajući nekome što uvaliti. Preko razglasa glasno trešti najprije kineska folk glazba, zatim kineska pop glazba, a točno u 20:00 sati uz tonove neke komunističke marseljeze započinje i glavni dnevnik. Pokušavam «ubiti» razglas stavljajući na uši slušalice svog MP3 playera. Ali nedovoljno. Razglas odnosi pobjedu. A moji suputnici? Znate kako naši ljudi čim uđu u autobus ili vlak odmah izvlače iz svojih vrećica razne salame i kobase, špek i sir, pivo, toliko da cijeli vagon poprimi miomiris mesnih delicija? E pa dragi moji Hrvati, Kinezi nas naveliko šišaju. U životu nisam vidio neki narod da toliko jede. Moj je suputnik na krevetu preko puta danas imao barem pet obroka. Prestao sam brojiti nakon izvjesnog vremena. A koliko li tek puše mali Kinezi? Cijeli dan se ne mogu riješiti mirisa cigareta. Vjerovatno bi pokušaj uvođenja potpune ili bar djelomične zabrane pušenja na javnom mjestu u Kini bio jedan veliki promašaj.
Navečer odlučujem večerati u restoran vagonu koji se nalazi pet vagona naprijed. Šetnja kroz vlak samo potvrđuje ono u što sam već bio 100% siguran – jedini sam stranac u vlaku. A restoran je baš onakav kakvog sam i zamišljao – u soc-stilu 70-tih: mali stolovi s plastičnim stolnjacima, još manje stolice na sklapanje, prekrivene nekom narančastom tkaninom koja je prije trideset godina vjerovatno izgledala lijepo i otmjeno, a danas ofucano, na prozorima do sredine zavjese od industrijske čipke. I ne zaboravimo na svakom stolu malu vazu s po jednom ružom. Konobarica mi ljubazno uruči kartončić na kojem je rukom pažljivo ispisan večerašnji jelovnik – na kineskom. Okrenem taj isti kartončić ne bih li na drugoj strani našao jelovnik na engleskom. Prazno. Ostao sam zatečen. Kako ću naručiti? I, još bolje pitanje, što ću naručiti? Strah me da mi na tanjuru ne donesu bikov penis, svinjsku glavu, kokošje noge – stvari koje sam zaista vidio na dosadašnjim jelovnicima u restoranima. Odlučujem se probiti engleskim do hrane. Naravno, nitko od konobarica ne govori engleski. Ali ipak uspijevaju pronaći nekoga tko govori. Tak mu je ime i 23-godišnji je student engleskog. Posao u kineskim željeznicama mu je samo privremeni posao. Želja mu je diplomirati engleski i otići živjeti u Ameriku gdje mu već živi sestra. I dodaje: «Nažalost, papire je jako teško dobiti.» Uz njegovu pomoć naručujem kuhanu piletinu i rižu te pivo (38 yuana). Hrana je naravno bezukusna i gotovo hladna. Više i nisam očekivao od restorana u vlaku. Uklapa se u ambijent. Jedino što se ne uklapa je pivo Pabst – iz Milwaukeeja.
Na rastanku Tak mi ljubazno daje savjet: «Dok si u Kini, trebao bi barem malo naučiti kineski. Mi smo velika zemlja, ali zemlja u razvoju, i jako malo ljudi govori engleski.» Dok se rukujemo, ne mogu a da u sebi ne razmišljam o svih onih 56.000 kineskih znakova koje bih prema Taku trebao da naučim...

Post je objavljen 26.10.2006. u 16:57 sati.