Guangzhou metro je jedan od najmodernijih metroa koji sam ikada vidio. Čist je i veoma funkcionalan, iako ima samo dvije linije, ali koje povezuju čitav grad. Umjesto papirnatih karata, automat izbacuje plastične žetone na kojima je digitalno unesena vrijednost i vrijeme trajanja vožnje. Na ulazu se žetonom samo prođe preko digitalnog senzora, a na izlazu se ubaci u aparat na izlaznoj rampi. Na stanicama je pruga odvojena od stanice zidom od pleksiglasa i tek kad metro vlak potpuno stane, otvaraju se vrata vlaka i ona na pleksiglas zidu. Na ovaj su način vjerovatno izbjegnute mnoge nesreće padanja pod vlak. Ili samoubojstva. Sam metro vlak je također čist kao suza s klimom i preglednim prikazom stanica. Ostajem zadivljen onime što vidim.
Sedam metro stanica kasnije (4 yuana) nalazim se gotovo na krajnjem jugu Guangzhoua – otoku Shamian na Bisernoj rijeci. Iako su prema legendi grad osnovala četiri duha koja su se jašući na kozama spustila s neba (otuda i gradu nadimak 'Kozji Grad'), a povijesno je prvo naselje na ovim prostorima dokazano u 3. stoljeću prije Krista, najljepše razdoblje Guangzhoua započinje s dolaskom stranaca, točnije Portugalaca, u 16. stoljeću. U potrazi za svilom, porcelanom i čajom došli su uzvodno Bisernom rijekom do Guangzhoua, ali kasnije se vratili nešto nizvodnije i ondje osnovali Makao. Portugalce su u 18. stoljeću pratili Britanci koji su ovdje, na otoku Shamian, osnovali svoje trgovačko naselje, ali i u Guangzhou po prvi put na kineski teritorij donijeli opijum čime je započela opijumska groznica u Kini. Kada je pet desetljeća kasnije Kina objavila rat opijumu, upravo u Guangzhou, započeo je prvi opijumski rat. Kina je izgubila i otok Shamian postao je britanskom i francuskom koncesijom. Na otoku je krajem 19. stoljeća izgrađeno oko 150 kolonijalnih zgrada koje su nažalost u jadnome stanju, ali su jedine u ovom gradu sačuvale duh starog Cantona (ime pod kojim je Guangzhou bio poznat u kolonijalno doba). Komadić stare Europe u sivilu Guangzhoua. Čudim se kako je ovaj otok uspio preživjeti kulturnu revoluciju.
S mnoštvom zelenih površina i promenadom uz Bisernu rijeku, otok Shamian je jedna od rijetkih oaza u ovom gradu, mjesto gdje pjev ptica još uvijek nadglašava buku automobila. Doručkujem na promenadi i sad promatram brodice na Bisernoj rijeci, sad ljude koji se uokolo zabavljaju na razne načine: jedni pjevaju na sav glas, prilično atonalno, drugi igraju kineski šah, treći badminton. Ali većina igra neku nepoznatu igru s nekom vrstom loptice od perja koju igrači, postavljeni u krug, udaraju nogom i koja ne smije pasti na pod. Promatram i promatram kad me odjednom par Kineza zove da s njima zaigram. Ne odbijam i par minuta igram s njima, kažu dosta dobro. Osim lokalnog stanovništva, Shamian je i prepun stranaca, uglavnom Amerikanaca, koji u kolicima vozikaju po otoku male Kineze. Riječ je o budućim posvojiteljima kineske djece, što je navodno u Americi jako popularno, a na otoku je zgrada američkog konzulata.
Nedaleko Shamiana nalazi se još jedan biser kolonijalne arhitekture. Skrivenog negdje među oronulim komunističkim grdosijama, tražim ga i tražim i vrtim se uokolo gotovo pola sata. I naposljetku ga pronađem. Neogotička katolička katedrala doista je dojmljiva, ali isto tako i dojmljivo zatvorena.
Doći u Guangzhou, a ne posjetiti grobnicu cara Wena, vladara Južnog Yue kraljevstva koje je postojalo na ovim prostorima u 2. stoljeću prije Krista, bila bi sramota. Nekih sat vremena hoda na sjever kroz prljave ulice Guangzhoua, toliko da ako sjedneš na pod možeš odmah pokupiti ptičju gripu, SARS, AIDS i razne druge boleštine – i sve to odjedanput, nalazim se pred ulazom u grobni kompleks. Grobnica je otkrivena 1983. godine, 17 metara u dubini Brežuljka slonova, i to slučajno prilikom iskopavanja za temelje nove stambene zgrade. Ulaznica od 5 yuana omogućuje razgled grobnice koja se sastoji od sedam prostorija, a u kojima su pronađeni posmrtni ostaci 15 žrtvovanih ljudi poput konkubina i kuhara te razni predmeti poput glazbenih instrumenata, raznih lonaca, ukrasnih kopči, narukvica i ogrlica od bronce, srebra, zlata i žada, ali ono što je najimpresivnije je oklop u kojem se nalazilo carevo tijelo, a napravljeno od gotovo 2300 komadića žada koji su međusobno povezani svilenim nitima, veoma rjedak i vrijedan pronalazak u Kini. Uokolo njega pronađeno je mnoštvo diskova od žada. Stari Kinezi su često koristili žad pri sahrani jer su vjerovali da ono usporava ili čak zaustavlja raspadanje tijela. Od ukupno 16 tijela u grobnici gotovo da nije ostalo ništa. Pa vi zaključite.
Međutim, pravi razlog zbog kojeg ljudi dolaze u Guangzhou nisu povijesni spomenici već hrana. Guangzhou i pokrajina Guangdong nadaleko su poznati po svojoj kuhinji. Kantonska kuhinja je razvila stir-fry, naglo prženje na vatri, i dovela ga do vrhunca, a poznata je i po upotrebi nekih nekonvencionalnih namirnica poput pasa i mačaka, rakuna i štakora. Odlučujem istražiti zašto je kantonska kuhinja tako dobra i poznata. Večeras neću kušati pse i mačke, već nešto manje egzotično – zmiju. U hotelskom restoranu tražim zmijska jela na jelovniku. Nađem dva, ali konobar mi odmah saopći da zmije danas nažalost nema. Razočaran otiđem van hotela u potragu za zmijom. Nedaleko željezničkog kolodvora ubrzo pronađem pristojan restoran, a na njegovom jelovniku i jedno jedino jelo od zmije - juhu od kokošjih nogu i zmije. Odlučujem naručiti juhu, a uz nju i pržene škampe u lišću od čaja. Ljubazna konobarica uzme moju narudžbu, ali pet minuta kasnije se vraća. I kad sam već pomislio da će se moja večerašnja potraga za zmijom neslavno završiti, konobarica mi kaže da juhe ima, ali škampa nema. Umjesto njih naručim stir-fry od govedine s čili papričicama, lukom i raznim drugim povrćem. Juha je zapravo kokošja, zmija se gotovo i ne osjeća. Par je njezinih komadića unutra, ali na njima je jako malo mesa, a jako puno malenih kostiju, toliko sitnih da ih je gotovo nemoguće odvojiti od mesa. Bez volje da nastavim s čišćenjem, popijem juhu, a zmijsko meso ostavim po strani. Toliko od moje zmije. Stir-fry je odličan, ogromna porcija, ali užasno ljut zbog čili papričica. Moram naručiti dvije čaše soka od naranče. I na kraju zaključujem da je u Kini jeftino jesti jer me sve zajedno došlo samo 65 yuana. Pse i mačke probavam neki drugi dan.
FOTOGRAFIJE GUANGZHOUA (KINA)
Post je objavljen 26.10.2006. u 16:58 sati.