Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/filozblogija

Marketing

O LJUTNJI I DRUGIM NEČISTIM SILAMA

Strašan primjer pružam: kao majka dvoje male djece ne možete pisati - tako se barem čini. U Jutarnjem sam prije nekoliko mjeseci pročitala kako je R. Carver imao muke s djecom i pisanjem pa je tako i nastala njegova omiljena forma - kratka priča. Mislim da je čovjek a) malo pretjerao ili b)imao jako zahtjevnu djecu. Mala djeca puno spavaju. Imam osjećaj da sad imam vremena više nego ikad. Ne moram ići na posao jer sam na tzv. porodiljnom dopustu. Ne moram se pretjerano brinuti oko dosadnih kućanskih poslova jer imam odličan izgovor - "tko će to stići uz dvoje djece...". U stvari, ništa ne moram raditi osim brinuti se za moje sinove - što nije lak posao, ali ne može se reći da nemam vremena (samo da napomenem da sam u ovih 7 mjeseci uspjela zaraditi i neke dodatne novce - "intelektualnim" radom, biti kuma na vjenčanju jednoj dragoj prijateljici, otići na par koncerata i jedan tulum - jupipi!) Zašto onda nisam pisala?
Čitajući postove sada imam osjećaj da su oni bili neka vrsta mog obračuna s njima - mojim prijateljicama i prijateljima (kako pompozno!!!). Gotovo je svaki post govorio o nekoj mani koja me je posebno smetala ili je bila posebno izražena kod neke od njih. Kad sa pisala o traču - napomenula sam kako tračajući druge govorimo najviše o sebi, a u jednom od postova dobila sam i sličan komentar - da zapravo pišem o sebi... (zvučim kao kakva srednjoškoljka - batajdontgivadem!!!).
Sad teško mogu reći da se ljutim na te moje prijateljice. Ovih sedam mjeseci s dečkima su bili čisti užitak velikim dijelom zahvaljujući njima. Uvijek je jedna od njih bila na raspolaganju i pomogla kad je trebalo. Prijateljice su dobile instrukcije iz pranja guza, presvlačenja pelena, nošenja beba okomito, nošenja beba vodoravno, riganja, bljuckanja, uspavljivanja i sličnih životno bitnih stvari, a ja neprocjenjivu pomoć na kojoj sam beskrajno zahvalna (velike riječi za velika djela:-)!
I gle mene sad - zrele i više se ne ljutim. Nikom više ništa ne zamjeram... Jearajt, kako kaže jedna moja draga prija - anglofiličarka, nažalost. Taj trenutak neće tako brzo doći. Skromno zaključujem kako je intelektualac nužno ljut. Ne zbog svojih prijateljica, nego zbog stanja stvari uopće zbog kojih jesmo kakvi jesmo.
No, isto tako, ako se stalno ljutim na nekoga radi nečega, mogu slobodno zaključiti kako sam ja savršena. Pljujem i na ovo. Najčešće sam ljuta na samu sebe i eto - spasila sam se od ove moguće osude. Ali, poznajem i takve koji se stalno ljute i nikad ne posumnjaju u vlasitu ispravnost. Sva sreća nema ih puno, a i ono malo što je bilo u mom kružoku - nestade (pregrešna sam za njihove standarde, avaj). No evo, ja pišem o krajnostima - stvarnost je najčešće nešto između (a svima onima koji tvrde kako ona ne postoji, kako je ona konstrukt i blablasranja neko treba prosuti mozak i sigurno će im se promijeniti mišljenje i neka mir bude s vama i #$%&####!!!!). Ili se stalno ljutimo il uopće ne. Prava sam teoretičarka. Svaka situacija zahtijeva posebno promišljanje - kejsstadis, ne...
Sumnjivi su mi i ljudi koji se nikada ne ljute. Tu se postavlja pitanje granice - gdje prestaje empatija i počinje rezignacija i obrnuto - odnosno, koliko se može reći da one prijateljice koje se nikada ne ljute to čine jer nas grešne skroz razumiju ili je to zato što im i nije previše stalo...Slobodno se može reći da i jedne i druge imaju pravo (teško je nekoga suditi jer mu nije preveć stalo), ali bi rado poručila ovim drugima da se steraju kad zovu na kave ili nešto slično, ne. Ovaj pasus možemo skratiti maksimom - ljuta sam, dakle stalo mi je (izlika moje majke što se cijeli život ljuti nešto na mene:-)
Za kraj, prisjećam se kako je Borges negdje napisao kako najviše mrzimo svoje prijatelje. Često sam se vraćala toj priči i opčinjeno buljila u tu rečenicu pokušavajući shvatiti njen tajni smisao. Iako je sve bilo jasno, ja još nisam bila svjesna te kristalne jasnoće. Naravno, najviše ih mrzimo i najviše volimo, ovaj drugi nenapisani dio mi je tada izmakao. Nekima je to jasno još u srednjoj školi, ali eto...uvijek sam bila malo usporena.
I sad, za kraj krajeva - a što ako griješim? Što ako je stanje stvari sasvim drugačije i ja koračam s krive strane ograde? Ljevičarski gledano, a i kršćanski bogme - treba se okaniti bilo kakvih sudova. S leve - jerbo nikad nisi u pravu jer pravice nema, s kršćanskog jerbo dobri ne sude... Ali, nema smisla da se borim - ljutnja je moj modus vivendi (malo latinštine radi dojma). Ja sam jedna vesela ljuta osoba i gotovo! A to pitanje - o Velikoj zabludi - ostaje mi samo da vjerujem. Kao što je Auster negdje napisao - "Postoje dva tima dobri i loši momci. I ja jednostavno znam da pripadam dobrim dečkima..."(parafraza po sjećanju), a ja ću jednostavno vjerovati u to...



Post je objavljen 17.11.2006. u 20:32 sati.