Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/jezdimir

Marketing

Korpus delikti delikatni

Razvoj tehnologije je stvar nezgodna, koliko je u isto vrijeme i zgodna.

Nekad davno, kada su crno-bijele svadbene fotografije (komada jedan) našijeh djedova bile ručno uljepšavane drvenim bojicama, sigurno se nije moglo dogoditi da fotoaparat zabilježi baš onaj trenutak kada buketni projektil Mlada-Zrak-Usidjelice strefi Ančiku u šiške. Zapravo, kad malo bolje razmislim, ni današnji fotografi nemaju osobitu šansu ovjekovječiti brojne zanimljive svadbene momente. Fotografija kao medij mahom je spora i nevoljka, kao da joj se više mili estetsko nego činjenično, pa u vjenčanom albumu mladenka uvijek snifa cvijeće, gazi svilenu travicu, umilno se smješka i pravi se očarana time kako ju njen neposredno budući bračni drug bari i kako joj nježno cjeliva ručicu.

Da, baš onaj s kojim je vjerojatno već deset godina, od čega žive zajedno tri, a s djetetom dvije godine.

U vjenčanom albumu su, tako, svi uvijek lijepi, namještenih osmijeha i aparatu okrenute 'dobre strane'.

U vjenčanom albumu nebo je plavlje, trava zelenija, mladoženja ima manji nos i tanju škembu, te poznaje latinske nazive svih biljnih vrsta u zagrebačkom Botaničkom vrtu (ako je suditi po mladenkinom fasciniranom izrazu lica).

Zato sva sreća da postoji kamera.

MLADA KAMENOG SRCA

Tankoćutne osobe, kakav je i sam Jezdimir, na vjenčanju često puste koju suzu.

Ne znam kako vi, ali kao čovjek koji živi i osjeća, ne mogu ostati hladna kad gledam kako dvoje ljudi, koji se vole i koje ja volim, ulaze u tu divnu imovinskopravnu i obiteljskopravnu zajednicu, koja proizvodi pravne učinke u raznim sferama života - od poreznih obveza, pa do suvlasništva na bračnoj stečevini.

Da, tako zvuče emocije izražene na advokatski način.

Svadbena ceremonija obično pršti nježnim osjećajima, ali ne i kad je nevjesta naša Ivka. Tada pršti praktičnošću, pragmatičnošću, minucioznom organizacijom i kolutanjem očiju svaki put kad netko krene izraziti svoje mišljenje o tome kako je sve to slatko, medeno, lijepo, krasno, divno ili romantično.

Nakon što smo godinama gledali kako srce naše Ivke postaje svakog dana sve tvrđe, a posebice otkad se zaposlila u Poreznoj upravi, zadnje nade u proljev nježnih osjećaja polagali smo u njeno vjenčanje s ljubljenim Teodorom Tentorom. Ako je ne smekša trenutak kada započne rečenicu ˝Ja, Ivka, uzimam tebe, Teodora...˝, koja će je združiti s njenim dugogodišnjim životnim pobočnikom, sve dok ih ne rastavi smrt ili pravomoćnost presude o razvodu braka, e onda nikada ništa niti neće.

Čvrsta brana Ivkine pragmatičnosti s podsmjehom je odolijevala pritisku naših nadanja, sve do kobnog trenutka u crkvi. Mi, prijateljice, rodbinom potisnute u samo dno crkve, navirivale smo se i ćulile uši, prateći pozorno minijature pred oltarom u daljini. Nijedna nije bila dirnuta, jer, teško se ufurati u monumentalnost i značaj čina, kad si prije deset minuta čuo mladu kako šaptom špota oca zbog neujednačenog ritma koraka tijekom prilaska oltaru. Nismo znale što se točno događa 'na bini', ali smo bile uvjerene da normalan čovjek jednostavno ne može ostati ravnodušan. ˝Pa to je jednom u životu!˝, mislile smo, barem za onih 7% ljudi koji se uspiju ne razvesti.

Kada je konačno došao ključni trenutak, s oltara se začuje odrješiti recital ˝Ja, Teodor, uzimam tebe Ivku...˝, a zatim neprepoznatljivi, drhtavi ˝Ja... Ivka... uzimam tebe... Teodora...˝. Zadnje dvije magareće crkvene klupe su se odmah spontano uzburkale - dvije Ivane s muževima, jedna bez muža, jedna koja nije Ivana, Jezdimir i Jubavnajveća uzvrpoljili su se, svaki na svojem dijelu drvene klupe, a odasvud se šaptom čulo ˝Ivka samo što ne plače! Ivka plače!˝.

Jezdimiru i jednoj od Ivana, koja je s mužem sjedila pored nje, odmah su krenule suze na oči.

˝Naša Ivka...˝, govorile smo jedna drugoj, čupajući maramice iz torbica, ˝... ona ipak plače!˝.

Ivkin tronuti glas vratio je svu emocionalnu veličinu i značaj u čitavu ceremoniju, tako da smo iz crkve izašli kao bolje i kvalitetnije osobe, te sa enormnom željom da prvom prilikom (po mogućnosti potajice već pri čestitanju mladencima) sa osobitim zadovoljstvom sprcamo Ivku zbog nježnih osjećaja i nastavimo je prcati do kraja međusobnih prijateljstava.

To nas je držalo sve dok nam ona nije objasnila da joj je glas drhtao jer je jedva susprezala smijeh, izazvan uslijed Teodorovog gordog, kategoričkog ˝Uzimam˝. Koje je njoj, očito, bilo urnebesno smiješno.

Naravno, nismo joj vjerovali niti riječ, prozrevši odmah da se radi o jalovom i uzaludnom pokušaju da zadržavanja kul Fonzijevske reputacije.

Dok nismo vidjeli snimku.

Na istoj se lijepo vidi kako Teodor ponosito izgovara svoj tekst, na što Ivka u nevjerici zakoluta očima, iskezi se prema kumi, umalo ne pokrije usta rukom u silnoj želji da zahihoće pred cjelokupnim svatovima, a zatim, zatečena pitanjem svećenika o tome ˝Uzima li možda slučajno i ona, Ivka˝, pokušava koliko-toliko civilizirano zavjetovati se na vječnu ljubav čovjeku, koji ju je uvijek znao dobro nasmijati.

A ako malo bolje pogledate snimku, u tom trenutku ćete, u dubokoj pozadini, ugledati Jezdimira i njene prijateljice kako, dirnute u srce, ridaju od sreće zbog njihove ljubavi. Naravno, umjesto da one doživotno prcaju Ivku, Ivka sada prca njih, bez naznake da će uskoro prestati.
Jasno, u vjenčanom albumu fotograf ju je uspio uhvatiti taman u času između kolutanja očiju i okreta kumi, tako da će naša Ivka, u očima djece, unuka i ostalih zainteresiranih gledatelja slika, uvijek biti i ostati decentno prelijepa mladenka, osmijeha koji pokreće vojske i topi ledenjake.

A DVD će čamiti pomno skriven na dnu špajze, iza godišnje zalihe glatkog brašna.


Post je objavljen 07.12.2006. u 09:39 sati.