Po svojoj visini Bilogora je najmanja, ali prostranstvom jedna od najvećih naših gora. Premda se u geografskom smislu ubraja među humlje, zbog svoga je položaja usred prostrane ravnice prilično uočljiva. Pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok povezujući planine Hrvatskoga zagorja i Požeško gorje. Unutar cestovnog kruga Koprivnica - Virovitica - Đulovac - Grubišno Polje - Bjelovar - Križevci - Koprivnica, proteže se poput bila u dužini od 80 km. Vrlo je pravilnog reljefa. Njezino jasno izraženo bilo blago se spušta na južnu stranu, a malo strmije na sjevernu stranu. Razvodnica je između savskog i dravskog porječja i dijeli bilogorsku Podravinu od Lonjsko-čazmanske zavale. Najviši joj je
Vrh visok 309 m (po novom premjeru). Planinari su ga nazvali Stankov vrh. Građena je od prakamenja, oko kojeg se nalaze tercijarni slojevi. Na sjevernim padinama stere se širok pojas prapora (tkz. pijesci), stvoren nanosom sjevernih vjetrova. U gori su nađene znatnije naslage lignita i nafte. Za potrebe bušotina između Šandrovca i Maglenče sagrađen je u gori niz cesta. Cijela je površina pokrivena biljnim plaštem. Niži su pristranci pod vinogradima, a iznad njih je šuma, pretežno bjelogorična. Po sastavu spada u nizinske hrastove šume. Uz manje komplekse hrasta kitnjaka i graba ima i nešto hrasta lužnjaka, a na sjevernim padinama i bukve. Ime Bilogore odgovara njezinu obliku (bilo), ali je ono vjerojatno nastalo od ikavskog oblika pridjeva bijel (bijela gora, slično kao i Bjelovar). U “pravom” planinarskom smislu, Bilogora se možda ne čini toliko atraktivna. No, kada se prođe njenim skrovitim šumama, kada se prošeta njenim mirisnim livadama, između klijeti na njenim obroncima, odakle pogled puca na sve strane, onda se osjeti sva ljepota sklada nepatvorene prirode i vrijednih ljudskih ruku.
Post je objavljen 15.11.2006. u 17:36 sati.