Pastuh mi je bio simbol spolnosti. Osjećao sam se močno kao pastuh, prožimala me snaga pastuha, njegova gracioznost, ljepota, silovitost. Svoju ljepotu sam doživljavao kroz ljepotu pastuhova trka preko livada, napinjanjem mišića, usklađenošću pokreta, vijorenjem grive, pulsiranjem nozdrva. Na žalost, vrijeme i okolnosti života su već davno otjerali pastuha iz mog života. Ne usudim se više ni maštati o njemu. Tek u trenucima sjećanja, jave se slike njegove neobuzdanosti i vatre u očima.
Vjerojatno kao varijacija na moju vučju dušu, a utjecajem života u velikom gradu, na njegovim tmurnim ulicama javlja se slika psa. Pas koji ima ružno, ofucano krzno, spuštenu glavu, čiji pogled ne dopire do tuđih očiju. Usamljen, sklon porocima, bijesan na sve oko sebe. Spreman da ugrize ako mu netko stane na put. Rado viđen u društvu ostalih šugavih i bijesnih pasa, ali i uličnih mačaka. Još i danas mi je drag njegov smrad, prljavo i mjestimično nagorjelo krzno. Njegova tuga i ljutnja sada su mi daleki, ali dragi osjećaji.
Bik je potpuno vanjski, nametnuti simbol. Nametnule su mi ga zvijezde u trenutku rođenja. Prihvatio sam ga. Naravno da ima seksualnu komponentu, ali puno više mi daje snage kad treba biti ustrajan, izdržljiv, uporan. Inertan je, ne bih rekao lijen, samo se sporo pokreće, ali kad krene, ne staje lako. Nema sumnje da je crn, plamenog pogleda i sjajnih rogova.
Rekoše mi da sam lijep kao žohar. Žohar koji ima izuzetne mogućnosti preživljavanja i adaptacije. Žohar koji živi u gradu, u zgradama. Još jedan močan simbol mog gradskog života i protesta protiv otuđenosti, odlaska u krajnosti.
Rekao bih da su ovo sekundarni simboli. Pastuh jer ga je vrijeme odnijelo, šugavi pas jer je vjerojatno gradska verzija slobodnog vuka i varijacija mog adolescentskog doba, bik jer je nametnut od vanjskog svijeta, kao i žohar, koji je također nametnut izvana, a i stvoren je u adolescentskom dobu zbog socijalizacije ili asocijalnosti zapravo.
Post je objavljen 15.11.2006. u 10:20 sati.