Nikada se do danas nisam osjećao pomalo nelagodno pri prelasku granice. Ali nikada prije nisam ni ulazio u neku komunističku zemlju. Kina, zemlja koja je budila europsku maštu još od čuvenih putovanja Marka Pola u 13. stoljeću, nalazi se na dohvat ruke. Još me samo nekoliko koraka dijeli od komunističkog «raja na zemlji».
Podne je i ja sam već na Portas do Cerca, modernom graničnom prijelazu između Makaa i Narodne Republike Kine, koji se nalazi samo 20-tak minuta vožnje gradskim autobusom od centra grada (MOP 2.50). Trebao sam danas putovati s jednim Baskijcem kojeg sam upoznao sinoć u hostelu, ali iako je dogovor bio u 10:00 sati, on se nije pojavio ni do 11:30. Baskijci su poput Španjolaca kad se radi o vremenu. Nikad točni. Ne znam zašto se uvijek žale kad ih nazoveš pravim imenom. Brzinski prolazim imigracijsku i carinsku kontrolu Makaa i kad pomislim da ću morati čekati i čekati na kineskoj strani, pogotovo kad vidjeh kolone na šalterima, ljubazno sam od strane policijskog službenika usmjeren na dva imigracijska šaltera za strance i u 12:30 nalazim se već van zgrade Portas do Cerca, ali s kineske strane. Slatko se nasmijem svojoj nedavnoj nelagodi.
Prvo što putnik ugleda na kineskoj strani je veliki podzemni shopping centar. Tu se prodaju mobilni telefoni i druga elektronika, odjeća i obuća, a među mnogobrojnim trgovinama iznenada izranja Kentucky Fried Chicken. Na upit gdje mogu promijeniti novac, službenica na info punktu me ljubazno upućuje na improviziranu privatnu mjenjačnicu par metara dalje. Ako ovako izgleda komunizam u svakoj komunističkoj zemlji, onda je to doista «raj na zemlji». Odlučujem promijeniti preostale patake u kinesku valutu, yuan renminbi (u prijevodu: narodni novac), kako bih mogao kupiti autobusnu kartu za Guangzhou. Kasnije ću ondje otići do bankomata i na karticu podići gotovinu. Isplativije je. A 1 yuan vrijedi HRK 0,73. Morat ću se naučiti na kineski novac jer ću se njime koristiti sljedećih mjesec i pol dana, a malo je drugačiji od svih valuta na koje sam nailazio na svojim putovanjima. Naime, 1 yuan se dijeli na 10 jiaoa, a oni se pak dijele na 10 fena. Srećom, fen ima danas tako malu vrijednost da se uglavnom i ne koristi.
Autobus za Guangzhou polazi s improviziranog kolodvora ispod zgrade graničnog prijelaza. Cijena 65 yuana. Prvi grad u Kini je Zhuhai, kapitalistička oaza u komunističkoj Kini. Uz Shenzen, grad na granici s Hong Kongom, najbogatiji je grad Kine gdje slobodno tržište otvoreno cvate, naveliko se privlači strani kapital, a običnim je Kinezima zabranjen ulazak. Stoga me toliko i ne čude visoki moderni poslovni neboderi, najmoderniji automobili japanske i južnokorejske proizvodnje, čiste ulice i luksuzne vile uz samu morsku obalu. Ali ono što nikako ne mogu dokučiti je zašto je toliko malo ljudi na ulicama. Izuzmemo li par ribara na plaži i nekoliko ljudi u šetnji obalnom promenadom, grad skoro izgleda pust. I tako kilometrima. Autobus prolazi pokraj lokalnog aerodroma. I on izgleda napušteno. Ulazna vrata čvrsto zatvorena, a na pisti niti jednog aviona. Imam dojam da je ovaj grad Kina izgradila radi jednog jedinog razloga, da se može šepuriti pred Zapadom, te da je većina onih nebodera i vila zapravo prazna. Već sam gotovo sat vremena u autobusu kad osjetim da je još nešto čudno, drugačije u ovoj zemlji. Onda shvatim. Vozimo se na desnoj strani.
Manje od dva sata kasnije već smo na ulazu u Guangzhou. Izlazimo sa superbrze moderne autoceste s tri trake u svakom smjeru i ulazimo u komunističko sivilo ovog velegrada s 3.24 milijuna stanovnika. Sa svih strana uzdižu se betonski komunistički blokovi u jadnom stanju, a na prljavim ulicama sada više automobila nešto starije proizvodnje. Moderniji su jedino automobili kineske proizvodnje. Vjerovatno su i jeftiniji. Ljudi posvuda. Tek u Guangzhou dobijam dojam da Kina doista ima milijardu i 300 milijuna stanovnika. Izlazim iz autobusa i odmah se nalazim usred kaosa: automobili se kreću po ulicama bez ikakvog reda, semafori su samo ulični ukrasi, bicikli i motori voze po pješačkom prijelazu, a ljudi pokušavaju samo jednu stvar – ostati živi. Imati dva oka u Kini nije dovoljno. A zrak... To je priča za sebe. Toliko je zagađen zbog ispušnih plinova iz automobila da i sam imam problema s disanjem. Sad bi mi dobro došao jedan Japan gdje vlada red i čistoća, ljudi ne viču na ulici, a jesti i istovremeno hodati ili jesti na radnom mjestu se smatra velikom sramotom. Guangzhou djeluje veoma depresivno. Ako je i ostatak Kine takav, mislim da ću ubrzati svoje putovanje kroz ovu zemlju.
Ulazim u taksi čiji vozač zapravo ne zna gdje se nalazi moj hotel. Ulica mu je posve nepoznata. Vrti se uokolo, zove preko mobitela hotel, zatim se vrti još malo. Ponovno zove i napokon ga pronalazi. Četvrt baš i nije privlačna, podsjeća me na lošu četvrt Orhidejinog i mog hotela u Osaki, ali hotel Ziyuanjun je najbolji dosad, nedavno renoviran. Piše da ima 2 zvjezdice superior, ali u Hrvatskoj bi lako mogao dobiti 3 superior ili čak i 4. Soba na petom katu ima veliki bračni krevet, stol za pisanje, klimu, telefon, televizor s kanalima na engleskom, besplatni LAN internet i, naravno, modernu kupaonicu. Za samo HRK 115 po noćenju, rezervirano i plaćeno online prije nekoliko mjeseci na www.octopustravel.com. Odmaknem zavjese na prozoru. Pogled na komunistički stambeni blok. Odmah ih navučem natrag. Bolje je ne gledati vani.
Pogled na novčanik je samo dodatni dokaz već ustanovljenog stanja – nemam yuana. Bankomat bi trebalo lako naći oko obližnjeg glavnog željezničkog kolodvora. Ali prevario sam se. Već iscrpljeno, i pomalo ljuto, hodam uokolo sat i pol i ne pronalazim bankomat koji radi. Ili su u kvaru ili ne žele dati novac. A još je gore što u blizini nema ni mjenjačnice. Odmah se prisjećam zadnjeg dana u Osaki kada je također dugo trajala potraga, ali za mjenjačnicom. Naposljetku, pronalazim skriveni bankomat China Construction Bank u metro stanici željezničkog kolodvora. I dolazim do novca.
Moj prvi dojam Kine je drugačiji od onog kojeg sam ranije imao o njoj. I dalje dominira komunističko sivilo, ali ljudi se odijevaju puno modernije, posebice djevojke koje, za razliku od Japanki, imaju ravne noge. Posvuda se nalaze Kentucky Fried Chicken, McDonalds, s oglasnih panoa mašu američki idoli kineskih tinejdžera: Madonna, Arnold Scwarzeneger, a u trgovinama se prodaju ukrasi za božićne jelke. Vrijeme Maove crvene Kine je davno završilo. Današnja Kina ide naprijed i to divovskim korakom. Prošlogodišnji rast BDP-a od 11% to potvrđuje. A Mao? Vjerovatno se okreće u grobu. Ostalo mu je samo počasno mjesto na svakoj novčanici yuana.
Post je objavljen 26.10.2006. u 16:59 sati.