Gledam na sat. Prošlo je 10:30. Prespavao sam skoro cijelo jutro. Ne čudim se jer sam sinoć dokasna ostao budan pišući dnevnik i potom čitajući knjigu. «Full circle. A Pacific journey» ime je knjige. Autor joj je jedan od Monty Pythonovaca, Michael Palin, važna karika u mojim putovanjima. Osoba koja me inspirirala da putujem i istražujem. Doduše, ovo mi je prva njegova knjiga koju imam u rukama, ali njegove putopisne dokumentarne emisije uvijek su me ostavljale bez daha. Sjećam se da sam kao klinac s nestrpljenjem čekao svaku epizodu njegova «Puta oko svijeta u 80 dana». I pitao se: «Kako bi bilo posjetiti sve te daleke zemlje? Kakvi ljudi žive tamo? Koliko smo slični? A koliko različiti?» Sada, puno godina kasnije, kao malo veći klinac, i ja putujem i ja istražujem. Tražim odgovore na svoja davno postavljena pitanja.
Budim se s blagom grloboljom. I ne mogu se sjetiti odakle se stvorila. Sobica je kavez bez prozora koji se noću pretvori u pećnicu. Klima postoji, ali nisam je htio noćas paliti jer bi u protivnome ovih 5 m2 umjesto pećnice postali zamrzivač. Jučer je cijeli dan u Makau bio užasno vruć i sparan pa i teorija da sam je pokupio na ulici otpada. Ne znam... Nadam se da mi neće prouzročiti veće probleme.
Doručkujem ponovno u luci, ali ovaj put umjesto visokih nebodera Hong Konga, ispred mene se dižu nešto niži, ali još uvijek visoki i moderni neboderi Makaa. Doručak u luci se za mene na ovom putovanju pretvorio u neku vrstu navike. Poput doručka kod Tiffanyja za Audrey Hepburn. Nedjelja je i život ide nešto polaganijim tokom: ljudi bez žurbe šeću uz obalu, par se turista vozi u bicikl-rikši, na cesti se primjećuje manje automobila nego radnim danom, a ja sjedim na klupici i isprobavam slatke specijalitete Makaa po kojima je ovaj grad jako poznat: slatke kocke od kikirikija i kokosa (identična okusa i izgleda kao turski lokum) i male slatke hrskave roladice od jaja punjene kokosom i sezamom koje se moraju pojesti cijele odjedanput jer će se inače razmrviti u tisuće mrvica. Jedino se u daljini i nedjeljom radi. Dizalica se okreće punom parom iznad visokog nebodera koji će vjerovatno postati novi magnet za kockare, još jedan u kolekciji super luksuznih casina Makaa.
Odlučujem prošetati se uz Avenida da Republica, politički centar Makaa. Još od najstarijih vremena ovdje su portugalski kolonizatori podizali svoja velebna zdanja. Mnoga od njih postoje i dan danas: zgrada vlade, rezidencija portugalskog konzula, nekadašnja rezidencija portugalskih guvernera u Makau, vile bogataša – sve u neoklasicističkom stilu 19. stoljeća sa svježe ofarbanim fasadama ukrašenima različitim reljefima i skulpturama. Bogataši su uvijek znali sebi izabrati jako dobro mjesto za život. Malo se toga do danas promijenilo...
Pod Macau Towerom, za kojeg tvrde da je sa svojih 338 metara 10. najviša građevina na svijetu, čekam autobus koji će me prevesti na jedan od otoka koji pripada Makau. Iznenada se pojavljuje malo veći kombi koji me istog trena podsjeća na moje pustolovine po zapadnoj Africi od prije dvije godine. Brzinom Michaela Schumahera juri prema autobusnoj stanici. Na nekoliko mjesta na staklu piše broj 21, smjer Coloane. Ubacujem četiri kovanice od 1 patake u posebnu kutijicu kod ulaza.
Coloane je jedna od najmirnijih oaza Makaa, jedan od dva njegova otoka. Za sada je uspio izbjeći betonizaciju obale koja je nažalost toliko svojstvena Makau. Drugi otok, Taipa, nije bio te sreće. Od nekada mirnog ribarskog otoka postao je otok hotela, casina i luksuznih trgovina i restorana, a ne zaboravimo ni međunarodni aerodrom Makaa koji je smješten na njegovom sjeveroistočnom kraju. Coloane i Taipa su donedavno bila dva odvojena otoka do kojih je jedini način prijevoza bio brod. Ali izgradnjom tri dugačka mosta između poluotoka Makao i Taipe, a potom i nasipavanjem kanala koji dijeli Taipu i Coloane i stvaranjem četvrte jedinice Makaa pod imenom Cotai, novog raja za betonizaciju, puno se promijenilo. Posebice za Taipu. Coloane se još uvijek drži.
S mučninom zbog Schumaherovske vožnje teturam iz autobusa. Nalazim se na malom središnjem popločenom trgu s klupicama, drvećem u cvatu i nekakvim kipićem. Mislim da je anđeo. Coloane izgleda drugačije, mirnije od Makaa. Automobila gotovo i nema, ljudi na ulici uživaju u sunčanom nedjeljnom danu: jedni ručaju, drugi šeću, treći obavljaju poslove na svojim kućama, a mnogi igraju igru za koju isprva mislim da je domino. Pločice su manje više iste. Ali nakon nekoliko trenutaka promatranja shvaćam da mora da je to neka druga igra. I popularna u Coloaneu. Jer vidim da se igra na nekoliko mjesta u selu. Da zaboraviš da si u Aziji, mogao bi lako pomisliti da se nalaziš u nekom provincijskom mediteranskom selu Italije, Francuske, Španjolske ili Portugala.
I danas je lijepo i sunčano iako manje sparno nego prethodna dva dana. Lijepo vrijeme se mora iskoristiti. A kako drugačije nego ležanjem na plaži. Na samo 15-tak minuta hoda od sela nalazi se mali zaljev s pješčanom plažom, Cheoc Van. Presvlačim se u kupaći, rastežem ručnik, promatram okolicu. Plaža je gotovo pusta. Par stranaca izvaljenih na pijesku, nekoliko drugih u obližnjem restoranu. Samo dreka nekoliko engleskih klinaca para glazbu valova. Odlučujem se umočiti. Na trenutak se premišljam koliko mi je to pametno jer boja vode ne izgleda primamljivo. Smeđa. Gdje je sada naše Jadransko more? Zaključujem da je voda vjerovatno takva zbog pijeska i odlučujem riskirati. Sutra odlazim za Kinu i barem mjesec dana neću vidjeti more, a kamoli se u njemu okupati. Šangaj, Peking, Xian – svi se nalaze puno sjevernije gdje je puno hladnije. U novinama sam pročitao da je negdje na sjeveru već pao i prvi ovogodišnji snijeg. Makao je na istoj zemljopisnoj dužini kao i subsaharska Afrika pa me ne čudi da je Južnokinesko more toplo, nakon dvije minute čak i pretoplo za moj ukus. Odlučujem se malo osunčati na ono još malo sunca što je ostalo negdje na kraju zaljeva. Već se pomalo sunce sprema za počinak, a ribari na mnogobrojnim ribarskim brodicama u daljini za večernji ribolov.
Dvadesetjedinica me ponovno ostavlja pred Macau Towerom pod kojim je jako živo. Slavi se godišnji Festival gastronomije. Kuhari iz različitih pokrajina Kine, ali i mnogo šire dolaze u Makao predstaviti svoje specijalitete. Ima ih iz Sichuana, Hunana, dalekog Xinjianga, ali i Indije, Indonezije, Japana, Tajlanda... Hrana je ovdje puno jeftinija i za 50 pataka probavam ljepljivu rižu s povrćem i slaninom, kuglice od škampi s čili papričicama, kineske rezance s povrćem i na kraju par slastica od jaja i vrhnja spravljenima po uzoru na čuveni pasteis de Belem u Lisabonu. Pretjerao sam. Priznajem. Sad mi je mučno i od same pomisli na hranu, a kamoli je gledati i mirisati. Odlazim još samo u obližnji Casino Lisboa, navodno najbolji u gradu, ali koji me na kraju ostavlja potpuno razočaranog. Ipak će Makao još neko vrijeme morati učiti od Monte Carla ili Las Vegasa.
FOTOGRAFIJE COLOANEA (MAKAO)
Post je objavljen 26.10.2006. u 17:00 sati.