Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ravengirl

Marketing

Ogoljena ja...

Evo te opet, prolaziš
Tu si, sva u bojamama moje duše,
Pod nogama mojim lišćem posute staze
Negdje u daljini divlji vjetar puše
I miris tvoj, prepoznajem ga negdje duboko u sebi,
Prolaziš, i znam, gledam te kako odlaziš...
Mraz u zoru na promrzloj travi noge mi gaze,
I mijenjam se, a dalje tražim u tebi
Život izgubljen... osjećam kako izgaram
Hladan je plamen unutar mene
A gorim... i tražim te, da bar još jednom prošetam
U kasno poslijepodne...
Da me kiša umije od nemira
Da miris lišća odnese tišinu...
Samo još jednom da osjetim...
u promrzloj duši jesensku toplinu...

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Prolazila sam u petak kroz park i zurila u lišće pod nogama... ne zato što mi je ono bilo predivno i zavodljivo kao davno prije, već da izbjegnem poglede...
Tražim se već neko vrijeme... ne znam gdje sam se izgubila... u glavi kaos... tisuću ideja... a iz njih ne izraste više od jedne rečenice, jednog stiha, jedne crte na praznom papiru... ponekad mi se čini kao da me netko začarao i ispija sve ono što sam imala... kreativnost... ispijena... ja... ispijena...
Osjećam se kao uljez, tu gdje jesam... gledam ljude oko sebe, ali ne nalazim sebe među njima. Nemam želju biti među njima, nemam želju otkrivati im se... nemam želju za ničime. Osjećam se potpuno izgubljeno...
I osjećam kako mi se grči krv u venama... nikad nisam znala da tuga može tako djelovati na čovjeka... a beskrajno sam tužna...
Poželim zaplakati... ali ne mogu... jer suze donose napad od osoba koje sam smatrala da će mi uvijek biti podrška, bez obzira na sve... donose nerazumijevanje...
A onda opet, izađem van na zrak, potpuno sama, potpuno ostavljena sebi, i ne mogu se suzdržati... a ljudi gledaju... ne znam...
Izgubljena sam...
I ne mogu pisati... ni crtati... a ne mogu čak ni ovdje reći što mi je jer ću naići na...
Čini mi se da gubim tlo pod nogama... ne mičem se s mjesta već dulje vrijeme... sve je zastalo... moj čitav život... a više ni moje priče nemaju smisla... i moje pjesme... doista su... ne smijem reći... A ne želim biti tu gdje jesam... kad sam se već odrekla najvećeg sna, zašto moram živjeti noćnu moru? Zar ne mogu utonuti u ono malo snova koje još čuvam u sebi? Ugušit ću se ako se nešto ne promijeni...
I zato me i ovdje nema. Da me ne čitaju oni koji razumijeti neće, koji mi poznaju lice... koji će izvući iz mojih riječi svoje i udaviti me njima... nema me, jer me steže u grlu dok pišem...
Ne odustajem...




Post je objavljen 13.11.2006. u 20:14 sati.