Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/glumciuzagvozdu1

Marketing

O glumcima i susretima glumaca




Centar Zagvozda u noći otvaranja susreta

otvaranje 2006.


Ljetna kazališna metropola



Sve je počelo prije devet godina kad je Vedran Mlikota s bratom došao kod Boženka Dedića, ondašnjeg zagvoškog općinskog načelnika, te mu predložio glumačke igre ovdje pod Biokovom. Ovaj je to bez razmišljanja prihvatio i tako su nastali Glumci u Zagvozdu, kulturna zagvoška manifestacija kazališnih susreta. U jednoj sezoni nazoči mu preko trideset tisuća ljudi, a na svakoj kazališnoj predstavi u Zagvozdu bude i do dvije tisuće posjetitelja.

Preporod
A do prije devet godina – kazuje Marko Čagalj, mjesni poštar i glavni logističar ovomjesnih kazališnih susreta – devedeset posto ovdašnjih ljudi nije znalo što je kazalište, niti je u kazalištu bilo. Unatoč tomu narod je Glumce u Zagvozdu zdušno prihvatio i primio, a da tomu nije tako, od Mlikotine, Vitezove i Potočnjakove ideje ne bi bilo ništa. Ništa se u njemu nije događalo...

Glumci su ga preporodili, a narod je njih, glumce, oduševio. Nadalje, ovdašnji kazališni susreti bez naših mještana bili bi nemogući. Pa mi ugošćujemo po 120 ljudi svakodnevno tijekom dva mjeseca koliko predstave traju. I sve to treba smjestiti, nahraniti, napojiti... A to se i čini i cijelo mjesto je u to uključeno, kako sa smještajem tako i s prehranom. Sve je ovdje svima gratis, nitko ništa ne plaća. Svi sve rade s ljubavlju, volonterski, nikomu ništa nije teško i na teret. A glumcima i ostalim našim gostima nije jasno da ih se prima u svoj krevet, da ih se hrani mukte... Zato i ne čudi što im je iz Zagvozda teško otići, što u njemu ostaju i više nego što planiraju.

Gostoljubivost
Zagvoška gostoljubivost odvajkada je poznata. Za svakoga se ovdje uvijek nalazio ležaj, komad kruha i bukara vina, kako u vremenima Škilje i njegovih prosjaka, tako i danas, a bogme i u vremenima između Škilje i Glumaca u Zagvozdu.

– U vrijeme moje mladosti – kazuje osamdesetogodišnji Mirko Milić, ovdje nitko nije bio sit. Prosjačilo se i nadničarilo, Škiljo nije izmišljotina, to je istina. Pa ljudi su nadničarili po otocima i po Imotskome polju za decilitar ulja i kilu kukuruza, i na trbuh su ispod remena stavljali kamenu ploču da im trbuh ne klapa i da mogu remenom hlače stegnuti. Bilo se gladno, golo i boso, a ja sam tri kilometra do škole više išao bos nego obuven. Ma ne samo ja...

Ali i unatoč tom siromaštvu, narod je bio velika srca i široke duše. Ljudi iz Zagvozda su žalosni ako čovjeku ne mogu pomoći i zato mi svi zdušno pomažemo svom Vedranu oko ovih kazališnih susreta. Ma tko je čuo za Hamleta prije Mlikote!? Nitko, čovječe moj! Otkad je Mlikota doveo glumce u selo, selo je oživjelo na svaki način. Prije toga nije bilo ni općine, ni vodovoda, nije bilo ničega, a za Shakespeara je malo tko čuo. Ma tko je prije znao tko je Boško Petrović i što je njegova jazz-glazba!? Svi naši glumci, pjevači i ostali umjetnici više vole gostovati u Zagvozdu nego u bilo kojoj metropoli. I svi se oni ne mogu načuditi našoj gostoljubivosti.

– Ovdje je narod takav – priča on – darežljiv i milostiv.
Razvidno je da su Glumci u Zagvozdu preporodili ovo biokovsko selo s 1200 duša i da su u njemu za ova dva ljetna mjeseca kulturna događanja na kojima mu mogu pozavidjeti i najveća hrvatska kulturna središta. Ali, nema Zagvozd samo ljetne kazališne susrete izuzetne razine, već i niz ostalih priredbi, jedinstvenih u Dalmaciji i u cijeloj Hrvatskoj. Niti blizu Zagvozda nema ni rijeke ni potoka, o moru ne treba niti zboriti, nema ni ribara ni vaterpolista, no unatoč tome u mjestu se već nekoliko godina tradicionalno održava i ribarska noć i vaterpolski turnir. Ma gdje?

U bunaru
– U Turskom bunaru u zaseoku Bunje – veli Nediljko Čagalj – gdje se na našoj Ribarskoj noći okupi i do pet tisuća ljudi, pojede tona ribe te popije na stolitre i stolitre vina, piva i ostaloga pića. Fešta traje cijelu noć, a vaterpolske utakmice igraju se s ekipama od tri igrača. To zato jerbo u bunar ne može stati više ljudi... Inače, Turski bunar je nekada služio za napajanje stoke, a u njemu su mnogi naši mještani naučili plivati.
Pa neka netko kaže “nema džabe ni u stare babe”. Bogme u Zagvozdu ima... A svemu su krivi glumci i dobra duša zagvoškog čeljadeta.

Napisao: Stipe Krce


gORAN vIŠNJIĆ

Goran Višnjić prati zvončare,a dolje u veselom društvu.








VEDRAN bez njega ništa ne bi bilo!Vedran

i Višnjić je tu

ej' Zagvozde alaj si na glasu

Kako ocjenjujete prošlogodišnje Kazališne susrete u Zagvozdu?
To su bili jedni od najsupješnijih susreta do sada, na što smo mi Zagvožđani iznimno ponosni. Imali smo velik i bogat program. Što se tiče kvalitete programa i broja predstava, možemo se mjeriti s najeminentnijim festivalima. Ove godine imali smo 15 kazališnih predstava, od koji su 10 ili 11 njih bile velike ansambl predstave, zatim četiri koncerta i jednu promociju knjige. Okvirno, program je je gledalo 30-ak tisuća ljudi, i to u Zagvozdu, malome mjestu koje ima samo oko tisuću stanovnika. To sve, naravno, stoji jako puno, ali imamo sreću da je manifestacija u samom startu krenula iz prijateljske osnove, tako da nam i danas izlaze u susret i kazališta i grupe i uopće ljudi koji dolaze igrati predstave. Nas sve to minimalno košta.
Koliko? Radi usporedbe i skupe tzv. ljetne kulture, bilo bi dobro znati cijenu “Zagvozda”.
To je teško izračunati jer ne plaćamo punu cijenu predstava. Glumci koji nam dolaze prepoznali su našu specifičnost u dočeku, druženju i u samoj atmosferi. No, bez obzira na to, potreban je veliki trud i dosta novca za realizaciju takvog programa. Na sreću, pomogli su nam Ministarstvo kulture, mi smo sada ušli u njihov redoviti proračun, i sponzori.
Vedran Mlikota, intervju siječanj 2004.


Post je objavljen 12.11.2006. u 05:54 sati.