Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mayre

Marketing

Machu Picchu, glavom i bradom

Ta da da daaaaaaaaaaam

Machu picchu
Macchu Picchu sa "vrha" grada

Nije li krasan? E sad, o Machu Picchuu se ima šta za napisati i zato ljudi pišu knjige, a ja ću malo o onome što je meni najzanimljivije, a ni toga nije malo ha ha ha, jedna brzinska tura po gradu smijeh
Naš kričavozeleni vodič sa kišobranom i kemijskom iste boje (e, da se ne izgubimo, ne) nas je odmah na početku upozorio da, budući da je grad sveto mjesto, nema ostavljanja smeća, hodanja po zidovima (khm, što neke turiste nije spriječilo da malo hopsaju po njima) i sl, mislim jasno, nismo došli tamo gimnasticirat, ili....?
Imali smo sreće, fakat smo imali sreće, iako je kiša padala kada smo stigli, dok smo ulazili u Machu Picchu kiša je prestala, jeeeeeeeeeeeeeeee!

Ovo što ću pisati o gradu je većinom iz usta i pera našeg vodiča Darwina, koji je napisao i knjigu o tome i naravno ima svoje zaključke o tome što i kako se tamo radilo, jel. Ja mu vjerujem, a i ono što je rekao zvuči savršeno logično, pa hajde.

Machu Picchu je podjeljen u 2 sektora, agrikulturni i urbani. Ono što dijeli grad na 2 sektora je kanal koji je sluzio kao drenažni sustav za kišnicu a i za odvod vode sa terasa. I sve u Urubambu.

Agrikulturni dio Machu Picchua
Agrikulturni dio, terase i kućice u kojima su živjeli farmeri

Dakle, taj agrikulturni dio se sastoji od gro zemljanih terasa na kojem su Inke uzgajali hranu a i služile su protiv erozije, jerbo prije ili kasnije svi bi završili u Urubambi :-). E sad, po nekim procjenama, u gradu je zivjelo oko 500 ljudi a na tim se terasama moglo uzgojiti hrane za 50 ljudi, pa kako su se prehranjivali onda?
E bili pametni ti Inke, na tim su se terasama uzgajale biljke (kuruza, slatki krumpir, koka, i još štošta što ne znam prevest) koje su prethodno bile posijane u njihovim staklenicima (kako god to izgledalo) pa presađene na terase radi daljnjeg uzgoja, e tu nije kraj, kvalitetno sjeme dobiveno od tih biljaka su dalje transportirali u Cusco i druge dijelove carstva kako bi poboljšali kvalitetu usjeva. A za sebe su hranu uzgajali u dolini Urubambe, kaj malo se spustili dole......ti su ljudi fakat morali biti spretni, jerbo se meni samo noge lagano odsjeku pri samom pogledu prema dolje..huh

Pogled prema dolje...........
Na putu prema doooooooooooljeeeeeeeeee

Na vrhu, iznad terasa, je stražarnica sa koje se kontrolirao put Inka i grad i nema da se netko približi a da ga se ne uoči. Al pogled pucaaaa, ona fotka grada gore, snimljena je sa tog mjesta.


Stražarnica

A urbani dio...........u tih par sati smo doblili okvirnu predodžbu kako je taj grad funkcionirao, malo puf pant penjanja po njihovim poluskliskim i za moj ukus prilično strmim stepenicama, pa malo spuštanja (da, nakon što sam već dušu ispustila) i više manje smo obišli bitne punktove.

Al prije tih bitnih punktova još malo zanimljivosti.
Inke su štovali vodu. Budući da su pretežno bili farmeri, a voda život znači, kišnicu i rijeke kao i snježne vrhove su smatrali svetima. Ime rijeke Urubambe je bilo Willicamaya što znači Sveta Rijeka, koja okružuje svetište i štiti ga. Lijepo, a?
Vodu su dobivali iz 2 prirodna izvora koje su Inke pronašli na vrhu planine Machu Picchu i te izvore su tako fino obradili da su njima i za vrijeme suhe sezone opskrbljivali grad sa svježom izvorskom vodom kroz 16 fontana strateški smještenih po gradu.
I danas to sve naravno postoji samo voda iz izvora putuje u hotelčić Sancutary Lodge, taman smještenog pred ulaz u grad-svetište, ha ha, kak je to vlasniku uspjelo? Voda i dalje teče kanalima al nije za piti, mislim, tamo žive sada negdje 20-tak ljama koje tamo rado ostave pokoji poklončić ako znate na što mislim, a ne dead!

Ljame koje žive u Machu Picchu
Ljame u šetnji

Inače, ljame su mi preslatke, al dobro, ja baš nisam neki kritičar jer su mi sve životinje više manje saltke, šašave, blesave, al ove ljame ipak žive tam, slobodne su i imaju svoju ekipu i niš im ne fali. I tako sam sretna što sam ih uspjela uslikati sa Machu Picchu u pozadini. Jedino im se nisam htjela baš previše približiti, alooooooo, znaju one dobro pljunut, ma mislim, koja im je to fora? Jedna me nakon što sam par puta blicnula fotićem počela interesantno gledat pa sam se odlučila na strateško povlačenje. Ne znam što je htjela, možda ništa al to iskustvo ipak nisam htjela doživjeti.

Kad sam počela pisati post, kažem ja sebi – u kraktim crtama, samo najbitnije bla bla al kad ima toliko toga, i malo kulutre i malo kamenja i malo ažuriranih informacija, pa nastavljam ovu priču o gradu-svetištu slijedeći put.
A ja odo party!



Post je objavljen 12.11.2006. u 01:32 sati.