Marketing
Ovaj put nema slika, ali ima filmova...
... doduše nisu moje produkcije, ali prikazuju ono što vam želim prenijeti. Dakle, na povratku s posla sam već nekoliko puta vidio ljude kako "idu" u garažu po auto. Posjetitelji neupućeni u domete japanske tehnologije sada će se zapitati pa zašto je ovo "idu" pod navodnicima. E, pa zato što ne idu ljudi po auto, već auto ide ljudima. 
Vjerovao sam da ovako nešto postoji, ali nisam znao da je gotovo svako parkiralište u Tokiju ovakvo.
Dakle, u praksi, u Japanu postoje dva stila parkiranja.
- češći - Link
- rjeđi - Link
S tim da je ovaj rjeđi stil stvarno rijedak. 
Neovisno o parkiranju, danas je padala kiša pa mi se nije puno hodalo po gradu tako da sam se danas samo otišao ošišati i prošetao po Akihabara-i da još malo bacim oko na elektroniku. Ali nije elektronika glavna tema ove priče, već šišanje. Vjerovali ili ne, o ovom se frizerskom salonu uči na Harvard Business School-u. Dakle, frizerski salon se zove QB House i, između ostalih, krase ga sljedeća obilježja:
- na ulasku imate semafor (zeleno - barem jedan frizer je slobodan, žuto - čekanje oko 5 minuta, crveno - čekanje veće od 15 minuta) - ovo je postignuto senzorima na svakom sjedalu za šišanje i na svakoj stolici u čekaonici
- kad uđete, prvo plaćate šišanje, ali ne frizeru, niti blagajnici, već na automatu kupite kartu - šišanje košta 1000 Yen-a (cca 50 kn dok prosječno šišanje ovdje košta oko 150-200 kn) i automat prima samo novčanice od 1000 Yen-a
- šišanje - krasi ih moto "naš proizvod nije frizura već ušteda vremena i novca" (šišanje u pravilu traje do 10 minuta)
- nakon šišanja nekim "usisavačem" pokupe sve male dlačice iz kose tako da ne ostane niti jedna "nepričvršćena" dlačica na vama
I sad, šta je tu tako super da bi se o tome pričalo na Harvard Business School-u. Pa sljedeća činjenica: prosječno šišanje u Tokiju košta 3000 Yena i traje cca sat vremena (uključuje obavezno ispiranje kose nakon šišanja) što, dakle, generira prihod od 3000 Yena po satu dok kod QB House-a, šišanje košta 1000 Yena, traje 10 minuta i generira prihod od 6000 Yena po satu. Osnivač firme kaže da mu je prisjelo plaćanje visoke cijene šišanja i da mu je sva ta procedura ispiranja kose i svih ostalih radnji išla na živce pa je pokušao osmisliti frizerski salon gdje bi frizeri cijelo svoje radno vrijeme šišali ljude, a ne meli, naplaćivali, prali kosu i sl. I tako je 1996. godine osnovao prvi frizerski salon QB House. 2002. broj salona narastao je na 200, tijekom te godine ošišali su 3.5 milijuna ljudi i generirali prihod veći od 100 milijuna kuna. I sve zato što su mu je bilo preskupo plaćati 150 kuna za šišanje.
Odlična mi je ta ekonomija, ali ovaj frizeraj nije ni blizu najzanimljivijoj pojavi za koju sam čuo u zadnje vrijeme, a kako se čini, nije samo meni zanimljiva jer je ove godine za tu pojavu Muhammad Yunus dobio Nobelovu nagradu za mir. Meni je velika stvar da ekonomist dobije Nobelovu nagradu za mir. Jedino gore bi bilo da ju neki odvjetnik dobije. Šalu na stranu, čovjek je stvarno super. Evo link za one koji žele znati više: Link jer mi se ne da i mikrokredite prepričavati ovdje na blogu.
Eto, kao što naslov kaže, danas nema slika, ali mislim da post neće biti dosadan ni sam za sebe.
Post je objavljen 11.11.2006. u 14:52 sati.