Nije da sam samo ja bila neraspoložena. I vrijeme je bilo takvo. Kiša je već satima lijevala kao iz kabla stvarajući velike lokve vode na ulazima. Pelerina mi je bila potpuno mokra. Istina je da sam se nadala da će možda prestati tako prokleto mnogo padati i da ću moći igrati metloboj danas popodne ali svi treninzi su otkazani (pa čak i utakmice)… Mrak mi je pao na oči zbog toga ali nisam to mogla promijeniti. Lutala sam hodnicima u potrazi za zabavom ali nekako…kao da su se svi pokupili u Društvene. Iza jednog od silnih zavoja ponovno začuh onaj glas. Onaj isti glas; tako hrapav ali opet tako dostojanstven. Kao da nije bio glas nekog od učenika…i kako sam samo bila u pravu.
„Dante!“ reče Lucius Malfoy milo kada me ugledao. Ne samo da mi je mrak pao na oči, upravo sam doživjela pomrčinu. Nasmiješih mu se veoma ljubazno, gotovo usiljeno na što on upita: „Da li si vidjela Draca negdje u blizini?“ On je bio takav, mislim, Lucius. Uvijek je imao potrebu pitati da li sam vidjela njegova sina. Kao da smo ja i Draco zajedno…oh Bože…
„Oh ne, nažalost, nisam.“ U sebi sam pomislila kako imam paklene sreće kada ga još uvijek nisam skužila.
„Kakva šteta… Trebao bih mu predati ovo.“ Reče a zatim pokaza na maleni paket koji je nosio njegov rob. Bila je to crna vrećica svezana crvenom svilenom vrpcom…prilično teška ako se mene pita jer ju je taj jadan rob vukao po podu.
„Ne mogu vam pomoći…“ dodah tužno. Oboje smo šutjeli neko vrijeme.
„A bi li mu ti mogla predati to umjesto mene?“ Srce mi se steglo.
„Možda to i nije tako pametno. Ja nisam sigurna da li ću vidjeti Draca danas…a ako je to važno kao što izgleda…“ Pogled sam svrnula prema tom paketu. On samo kimnu glavom. „Da, da… potpuno te razumijem. Nego…“ Evo ga… Sada slijedi ono sudbonosno pitanje. „Da li si vidjela roditelje u zadnje vrijeme?“ Da postoji rub svijeta s kojega možeš pasti, mislim da bi u ovom trenutku trčala prema njemu.
„Samo majku.“ Rekoh.
„Oh, nisam znao da se službeno poznajete. Znao sam samo da si upoznala oca.“ Šutjela sam par sekundi. Zbilja nisam željela biti dio ovog razgovora.
„Pa jesam. Nedavno. Već ima planove za mene.“ Kada sam se samo sjetila planove koje vrste poželjela sam uperiti štapić u sebe i izreći neku kletvu.
„Znači lijepo se slažete? Divno…“ Procijedila sam kroz zube da to baš i nije tako divno ali se on nije osvrnuo na to.
„Dobro… Ja sada moram ići. Znaš…poslovi…“ reče on veselo i okrenu se na peti te ode. Bogu hvala mislila sam dok je odlazio. „I pozdravi roditelje.“ Doda na odlasku.
„Naravno!“ Mrzila sam razgovarati s njim jer je uvijek radio to što je radio – pričao o mojim roditeljima. Nisam voljela kada su ljudi spominjali moje prezime kao božansko. Samo sam željela da me ostave na miru… Ponovno sam krenula. Doduše, sada sam znala da idem prema spavaonicama ali kao i inače…srela sam nekoga….
„Hey Dante!“ povikao je Amadeo iza mene. Nisam se osvrnula. „Hey!“ reče on ponovno. Morala sam se okrenuti.
„Da?“ Bio je to najljubazniji mogući odgovor. Zbilja najljubazniji.
„Pitao sam se da li bi možda mogla…“ Zastao je. Činilo se kao da nema zraka. Ponovno je udahnuo. Ja sam samo podigla obrvu.
„Mogla što?“ Ton glasa mi je bio neobično visok.
„Zapravo… da li bi htjela izaći sa mnom večeras?“ Na usnicama mi se našao savršen osmijeh, ili imitacija istoga te ljubazno odgovorih:
„Sorry… Zbilja ne mogu danas…“ Pokušala sam biti ljubazna i lijepo mu dati do znanja da me ne zanima on.
„Molim? Pa tvoja majka je rekla da si danas slobodna.“ Nisam mogla vjerovati što je rekao.
„Moja majka?“ On je kimnuo glavom.
„Sorry, ali zbilja ne mogu.“ Ponovila sam i krenula prema spavaonicama. Potrčao je za mnom i uhvatio zglob moje ruke. Zaustavio me.
„Ma daaaj… Samo jedan izlazak.“ Odmahnula sam glavom. Prislonio me uza zid i više se nisam mogla pomaknuti…nisam mogla do štapića… „Dante, Dante…! Znaš da smo savršeni jedno za drugo… To je očito.“ Suze su mi navrle na oči kada me počeo ljubiti i pipati. Počela sam vrištati ali mi je stavio ruku na usta. Iznutra mi se srce stezalo…željela sam puknuti…
„Petrificus totalus!“ rekao je netko a on se samo srušio ispred mene. Blijedo sam gledala u njegovo ukočeno tijelo. Sjela sam na pod kada je Daniel došao do mene.
„Ne brini se… Bit će sve u redu.“ Nježno je pomilovao moju kosu. „Dođi…“ Podigao me i odnio do Gryffindorske društvene. Dama nas nije ni pitala za lozinku kada je vidjela u kakvom sam stanju. Začuđeno je gledala u nas a onda samo prošaptala: „Jadna djevojka!“ Suze su mi klizile niz obraze kada me ostavio na sofi. „Vraćam se za dvije minute.“ Otrčao je gore a kada se vratio s njim je bila Lana.
„Lana…“ zagrlila me i nježno milovala moju kosu. Jecala sam dok sam joj objašnjavala.
„Ti idi spavati i ništa se ne brini…“ reče ona tiho. Čula sam nju i Daniela kako raspravljaju. Lana je to željela prijaviti nekom od profesora ali Daniel nije. Rekao je da će on to srediti. Nisam mogla vjerovati. Povukla sam prekrivač bliže sebi i zaspala.
Kada sam se ujutro probudila oko mene su sjedila Lana, Anira, Isabell i još jedna djevojka kojoj ja ne znam ime. Sve su me sućutno gledale; pretpostavila sam da znaju što se dogodilo.
„Ruth… Odi po doručak molim te…“ rekla je Lana.
„Idem ja s tobom!“ rekla je Isabell i njih dvije su izašle iz sobe. Mahnule su mi na odlasku.
„Hey…lutko…“ rekla je Lana tiho. „Si dobro?“ Kimnula sam glavom…jednostavno nisam imala snage da govorim. „Ništa se ti ne brini. Moj buraz će ga srediti.“ Sve tri smo se nasmijale.
„Dođi. Idemo se prošetati.“ Reče Anira i povuče me iz kreveta.
Post je objavljen 10.11.2006. u 20:56 sati.