Marketing
Što ti je život
Upravo slušam vijesti na Novoj. Govore o "stravičnoj" nesreći na cesti Zagreb - Rijeka. Moram priznati da ne znam koliko je točno poginulih, a koliko ranjenih, ali u svakom slučaju, puno ih je.
Uvijek razmišljam o tome kako je tek jedan trenutak dovoljan da ti život ode u kurac. Sjedneš u auto, uputiš se rodbini, na posao, izlet... i, trenutak nepažnje, tvoje ili tuđe, nesreća, bol, povrijede, sranje, možda i smrt. Nedavno je poginuo mladi par koji je krenuo iz Kopanice u Gundince kako bi se dogovorili sa ženinim starcima o svinjokolji. Bezazlen nedjeljni posjet starcima s malom unučicom koju obožavaju. Nakon ručka žena opere suđe, mala i tata odspavaju na kauču u dnevnoj ispred televizora. Pridruži im se i mama. Ili gleda Oprah show, a oko 4, 5 odluče se spremiti i posjetiti njezine roditelje. Ona se posebno ne oblači, počešlja se, obuče jaknu, on ostaje u trenerci i majici jer u autu nije hladno, maloj navuku jaknicu i kapicu, obuju je, stave u auto i 'ajmo u Gundince. A kad ono, ne'š! Ne znam što se točno dogodilo, tko je bio kriv. Navodno je mladić bio ok, nije brzo vozio. No, nešto se na cesti u tom trenutku baš na tom mjestu dogodilo nešto zbog čega su oni nakon par minuta ostali mrtvi, a njihova petomjesečna kćerkica ostala bez majke i oca.
Pokušajte zamisliti kako se osoba osjeća u tom trenutku, gleda smrti u oči, a ništa, baš ništa ne može učiniti.
Pred Svisvete '86. godine, vračajući se kući s groblja u Sikirevcima imali smo prometnu nesreću. Vozio je pokojni stric, teta je bila suvozač, a sestrična i ja odzada. Cijeli je dan pio, teta, njegova sestra mu je srala, onda je prolio litru rakije po autu, tražio od nas da pjevamo, ali smo svi bili pospani... I onda, ne sjećam se trenutka, zabijanje u traktor, okret, tumbanje po autu, dim iz haube, priklještena teta, kolona vozila, krv, plač, hitna, strah... Naime, traktor je bio parkiran na cesti, ali kako to već u selima zna biti, upaljeno mu je bilo tek jedno svjetlo. Nacuganom stricu je u susret išao vlak odmah uz cestu (inače, između Kopanice i Vrpolja) čiji mu je reflektor blještao u oči. Svom se snagom zabio u traktor kojega nije vidio, i kako su nam rekli, raspolovio ga. Stric je slomio rebro, sestrična se malo natukla, ja sam dobila lagani potres mozga, a teta je slomila ruku, iščašila nogu, polomila par rebara i nekoliko dana vadila sitno staklo iz guste trajne. Jedva su je izvukli iz auta. Osjećaj je bio prestrašan. Imala sam 7 godina i bila uvjerena da će ona umrijet. Ne znam kako smo došli do Đakova. Mislim da su nas neki svećenici odvezli, a onda hitnom do Osijeka. I sada se još uvijek zaledim kada čujem zvuk sirene. Duh mi totalno odleti. A zapravo čak i nije bilo tako strašno. Svi smo ostali živi (osim strica koji je kasnije umro od ciroze jetre) 
, a na sve mogu gledati kao na iskustvo više.
Često mi se zna događati da kada se vozim u busu ili autu, sama sebe tjeram zapamtiti lijepe slike koje u tom trenutku vidim jer imam osjećaj da će se bus izvrnuti, auto zabiti u kanal (u oblake). Još je gore kada nekome iz auta ili busa mašem, uvijek pomislim, možda je to posljednji puta da ih vidim.
Morbidno. 
Znam. 
Osim ovoga, ovih me je dana puno toga zaokupljalo:
1. Zabranila bih kreditne kartice, ali zaista. Svaki puta kada sam na blagajni u trgovini, baš onda netko mora plaćati karticom. Ajd, jasan mi je tjedni špeceraj, nekakav aparat, namještaj i što se već na nju može kupiti, ali pet stvari za sto kuna, to mi stvarno ide na živce. Znam, na taj način ne moraš petljat s novcima itd., ali ja volim gotovinu. Ovako, moraš razmišljati koliko ti je ostalo na kartici, koliko možeš potrošiti, jesi pretjerao, možeš li još. Kada imaš gotovinu, to je to. Imaš 200 kuna u novčaniku i nema stvari za 201,50. Osim toga, ti kartičari uvijek zadržavaju red jer se redovito dogodi da im banka ne potvrdi to nešto, da žena na blagajni mora promijenti traku, da je gužva u banci, da ne radi kemijska i sto drugih sranja koji gutaju MOJE VRIJEME.
Kada sam uzimala karticu u Reiffeisenu, žena me je toliko ugnjavila oko toga da nisam mogla vjerovati da postoje takvi ljudi. Hoćete ovu karticu ili onu, ova ove mogućnosti ona one. Onda sam ju spustila rekavši joj da ja ne koristim karticu na taj način da mi ona služi samo da pokupim lovu s bankomata. Ali to su vam prednosti, ma nabijem te na prednosti! Onda je rekla da je novac prljav pa zato koristi karticu. Da, to mi je rekla isfrustrirana droljetina koja radi u jebenoj banci. B-A-N-C-I
Uvijek se naživciram 
2. Nošenje burke po Europi. I to ne iz tradicijskih razloga nego zbog čistog bunta. Žena u Globusu piše kako je u Bruxellsu naišla na ženu koja nosi burku s markom Kelvin Clein. Bolesno. Kužim bunt, ali ne i marke u tu svrhu. Još sam nešto htjela reći na tu temu, ali sada se ne mogu sjetiti. One su me kartice previše uzrujale. 
3. Ukrade krunice na spomen križu na Ovčari. Ne kužim taj kič, ali još manje onoga koji može na taj način okaljati svoje prste. I onda će s njima jesti, i milovati nekoga po licu, drkati...
4. Saznala sam da svećenik koji je župnik u župi mojih staraca i kod kojega sam jedno vrijeme išla na vjeronauk, dobio nekakvu povelju humanosti. Zgrozila sam se jer je to jedan od najodvratnijih svećnika koje poznajem. Kada je moj nećak Ruco bio mali, vodila sam ga na nedjeljnu večrnju misu. Padao je snijeg, a on nije mogao brzo hodati. Ta dva kilometra sam ga morala nositi, stajati da bi se odmorio pa smo naravno zakasnili na misu. Ne jako. Stajali smo pozadi, a crkva je bila polupuna. Inače je ogromna i nekako se uvijek čini prazna. Kada je krenula propovijed, uzela sam ga za rukicu i odvela do prazne stolice. Inače u toj crkvi ima jako malo stolica, kao da namjerno primorava župljane da stoje pod misom. A toliko mjesta. Dok smo sjedali, župnik je rekao kako će pričekati da gospoda sjednu gledavši u nas dvoje. Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Došlo mi je da odem do oltara i opizdim mu šamarčinu. Inače ne voli da roditelji dovode djecu, ako ista nisu pristojna i dobro odgojena. Halo, pustite malene k meni? Djeca su naše najljepše blago? Ne, ne za njega. Što je najgore, jedan kolega i kolegica, slažu se s tim da djeca koja nisu odgojena nemaju što tražiti u crkvi.
U prošlu sam nedjelju bila na misi gdje su djeca trčala po cijeloj crkvi, vješala se po propovjedaonici, vukla svećenika za halju, pjevala na svoj način, uživala, osjećala se prihvaćenim, a crkvu svojim domom u kojemu mogu biti ono što jesu. E takvi svećenici trebaju dobiti povelju humanosti, a ne kao ovaj, kako kažu, pravednik koji se drži principa. Principe, Boga, ljubav i djecu ne treba stavljati u istu košaru. Izbacite uljeza. Principi. A i o pravednosti bi se dalo razgovarati.
5. Stres. Mislim da je i mene uhvatilo. Stišće me u prisima, stalno se brinem, žurim, uzdišem i baš se osjećam loše. Lako se naživciram (kao i inače, usotalom), ali ovaj puta sve ima i svoje posljedice. Mislim da moram početi raditi nešto za sebe. Razmišljam o meditaciji, molitvi, kristalima, čajevima, pilatesu, i godišnjem odmoru za kojega ne znam kada ću dobiti. A posla toliko...
Nikada od mene Šegrta Hlapića!
Da, zahvaljujući Debi večeras sam se osjećala dobro i neopterećeno (ali čim mislim na to, već me hvata). Gledali smo film V for Vendetta. Odličan je. Sve preporuke.
Odoh spavati! 
Post je objavljen 09.11.2006. u 22:43 sati.