...Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet..
Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet...
Možda, tko zna, jedna od sretnih, jedna od tisuću bit ću baš ja..
Tko da zna...
Jučer su pospremili čitavu kuću.
Malo fotografija što je imala, par komada nakita, neke privatne bilježnice, izgužvani rokovnik, zlatni sat, kopče za kosu koje nikad nije skidala i još par uobičajenih privatnih sitnica stavljene su u jednu kutiju koja zasad stoji u ormaru na ulazu u hodnik.
Ormara se u magli sjećam, samo hodnika i male sobe gdje je sama spavala, pošto sam zadnji put ušla u kuću prije nekoliko godina, dan prije velike svađe.
Moj pradjed inače je bio jedan od onih tzv. sretnika što su početkom stoljeća završili u Americi kao fizički radnici ne bili zaradili novac za čitavu siromašnu obitelj. No veliki slom koji se desio na burzi izazvao je da se nakon godina težačkog rada vratio u rodni kraj, potpuno fizički upropašten od čega se više nikad neće oporaviti, i to sa samo jednim jedinim zlatnikom. Materijalne vrijednosti nikakve, ali za mog brata obiteljski neprocjenjive, pošto je zlatnik bio prvenstveno namijenjen njemu i meni.
I taj nesretni jesenji dan prozori su pucali, stol se tresao od vike koja se odvijala u maloj kući pošto je zlatnik igrom slučaja završio u rukama moje rodbinske kume, koja je odbijala reći gdje se isti nalazi.
I bilo je tu svega, a kulminiralo je bratovim zamalo provaljivanjem u kuću iste, do zamalog sudskog poziva.
Da, radi samo jednog jedinog novčića napravljena je čitava farsa koje bi se čak i najžešća meksička sapunica posramila.
Radi jednog jedinog novčića….
Ona se nikad nije ženila. Djecu nije imala. Otišla je u jednoj noći naglo.
I jučer su joj pospremili čitavu kuću.
I tih malo njenih fotografija, kopča za kosu…
Sve je stalo u jednu malu kutiju.
Njen život.
Njeni snovi??
Njene želje, maštanja, odricanja??… U samo jednoj jedinoj kutiji……
Kad sam čula vijest srce mi nije brže zakucalo. Bliske više nismo bile, u magli da se i sjećam upornih i neobičnih zvanja telefonom i dosadne priče pune zajedljivih komentara, majčinih preklinjanja da se javimo, da odemo do nje, da se pomirimo, da poslušamo njenu stranu priče... Tada nisam shvaćala.
Tada, kao i jučer bila sam glupa. Nezrela. Ponosna. Uvijek sam mislila kako ima vremena.. ALI GA NEMA.
Katkad naš um ne može shvatiti da smo na ovoj planeti zapravo veoma kratko vrijeme. Može li uopće ikad naš um pojmiti tu vremensku dimenziju, pojam da jednom nećemo biti tu?
Da će u nečijem hodniku biti samo jedna kutija puna nekih beznačajnih sitnica…..
I promatrala sam ovih dana ljude oko sebe. Njihove ciljeve, želje, ambicije….. Tako beznačajni ciljevi.
Tako P R O L A Z N I ciljevi.
Posao, kuće, automobili, skupi namještaj…… a sve će se to jedan dan u prah pretvoriti.
Novčanici, rokovnici, skupi satovi, prstenje, nakit…… a sve će to jedan dan biti u nekoj kutiji.
I uplašilo me to. Izbezumilo me. Neke stvari naš um zaista ne može pojmiti… i jeza prođe kroz čitav predio kralježnice i hladan znoj oblije vrhove prstiju…
I shvatih… Ništa od materijalnog ne uzimamo dalje. Uzimamo samo ono što se ne može stavljati na vagu… Ono što smo stvorili; osjećaje, ljude, dodire, mirise, poljupce….
I shvatih…
Mi se ne sjećamo naših predaka. Niti na njih ne mislimo. Zato se ne moramo zavaravati da ćemo i mi živjeti u njihovim mislima. Možda katkad, u rijetkim trenucima..
I fotografije će živjeti na tavanu. Stari antikviteti u prodavaonicama. Dnevnici na dnu ormara ili u plamenu vatre…
I sve će to izblijediti…..
Ali osjećaje i osobine koje prenesemo dalje u ljude živjeti će vječno.
Stvari koje naučimo ljude oko sebe, tople osjećaje koje prenosimo i mijenjamo svijet u kojem živimo, kvalitetne navike koje usađujemo svojoj djeci, toplinu koju dajemo….
Jer mi UČIMO druge ljude, a da to nismo ni svjesni.
I to će živjeti vječno. Mi ćemo u njima živjeti vječno, a da toga oni neće niti biti svjesni…
Ni ne shvaćamo zapravo da mnoge naše osobine, pogled na svijet, stavovi i ponašanja su izgradili dragi ljudi oko nas, kao i naši roditelji. Da su u nas prenijeli i usadili određene karakteristike i unijeli toplinu ili tugu u naš život…
I shvaćajući to zapravo nismo ni svjesni da gradeći svijet oko sebe u kojem žive naši bližnji i naša djeca zapravo možemo strahovito utjecati na njihove osobne karakteristike kao i osjećaje.. Stvarajući svoj mali svijet u kojem živi toplina, neizmjerna ljubav u kojem se poklanjaju osmijesi, a ne tužni pogledi, mi smo zapravo u mogućnosti ljudima oko nas potpuno učiniti njihov život sretnim i naučiti ih toliko pozitivnim osobinama, a da toga oni nikad zapravo i neće biti potpuno svjesni… Ali će iste osobine zadržati i prenositi dalje…
I ne shvaćamo da jedan dan će naša djeca i njihova djeca u sebi nositi dijelove naših razmišljanja, stavova, pokreta, ponašanja……….
I mi ćemo u njima zapravo živjeti vječno..
I moja draga kuma Ana, možda je ostavila samo kutiju punu beznačajnih sitnica kojih se sutra više nitko neće sjećati.
Ali naučila me jednu od najvažnijih lekcija u životu: Reći oprosti dok ne bude kasno.
Zaboraviti na sve te glupe razlike koje nas razdvajaju. Što ja nisam napravila.
Ja sam ovaj put naučila jednu od najtežih lekcija, nažalost opet na vlastitim greškama. I znam da to više nikad neću ponoviti.
Da dopustim da ikad netko ode s ovog svijeta prije nego riješimo sve sukobe i neslaganja i oprostimo jedni drugima što smo samo ljudi…. I da griješimo… I da nismo isti, ali različitost nas uči i oblikuje u najljepšim bojama.. Samo smo tako prokleto glupi katkad! I ponos i ego nas nikad ne vodi naprijed, već dva koraka unazad; i stavljajući sebe i svoj ponos na prvo mjesto možemo samo biti nesretniji… A ljubav je jedino što nas svih povezuje i svi samo želimo biti voljeni… Svi griješimo, pa ljudi smo…
Ako to ikad uspijem naučiti svoju djecu i ako ona bar to prenesu dalje na svoju djecu, već i time moja misija na ovom svijetu biti će uspješna.
I ja onda nikada neću biti samo par beznačajnih sitnica u kutiji……
……………..
Niste ni svjesni, ali i VI me oblikujete…
Post je objavljen 09.11.2006. u 22:43 sati.