Nisam još baš pri internetu ali sam pronašao neke načine da doprem do ove, kako je zovu, virtualne stvarnosti. Vuče me sad da se raspišem o samom problemu stvarnosti, točnijei ma li stvarnosti uopće i ako da, gdje je i što je ona uopće, ponukan nedavnim n-tim gledanjem Matrixa 1 gdje se spomenula ona čuvena rečenica «Ther's no spoon», no malo ću se ipak zaustaviti na jednom predpitanju. Naime, o takvim stvarima kao što je primjerice, stvarnost, kao da više nitko uopće ni ne zbori. Uopće, teško je pronaći čovjeka s kojim možeš prozboriti dvije tri koliko toliko metafizičke rečenice. Kad kažem metafizičke ne mislim na one koje će u tom paketu razglabati svoja mistična iskustva u Međugorju ili sličnim mjestima jer ako s nečim metafizika nikad nije imala išta zajedničko, onda su to barbari i vulgariteti.
Mislim da sam o toj vrsti krivovjerja dovoljno kazao u poglavljima naslovljenima «Evanđelja po Ludi».
Vratimo se radije na to kako je materijalizam pojeo svu svoju djecu, a sad preživa sam sebe šireći još ono jedino što je preostalo – ništavilo. Primjećujem ga sve više i na blogovima, nekako odasvuda izvira, iz svih otvora svoju glavu pruža kao polikefalna neman. Neki čudan nihilizam, nihilizam nečinjenja, za razliku od onoga od prije sto i pedeset godina koji je bio okrenut djelu, odporu, prosvjedu – ovaj neonihilizam samo bi preživao ili čak ni to. Ljudi kao hodajuće ljušture prizivajućeg ništavila, eh nije lako tim kreketom okružen biti.
I taj kreket kojeg iz neke konvencije nazivaju govorom i to je zapravo posebni fenomen. Nedavno mi se par puta dogodilo da istim ljudima pripovjedam iste pripovjesti iz jednostavnog razloga jer mi postavljaju iz mjeseca u mjesec ista pitanja, a očito trenutno zaboravljaju odgovore. Ako ih zapamte, tad meni nakon kojeg dana ili tjedna prepričavaju moju vlastitu priču kao svoju.
Ako ništa u vremenu nstanka ovoga teksta došlo je do pozitivnih promjena u odnosu na početak istog, to jest izvršio sam one važne korake koji su, između ostalog, za posljedicu imali i to da opet mogu slobodno i do mile volje pristupati mreži koliko god hoću. Eh, onaj tko je to već napravio razumjet će kad kažem o kako je lijepo konačno otići iz Zagreba!
I kako kaže Melanchton (je li baš on?) «Oh, sad dolazi nešto novo!» Kod njega je to bio Martin Luther, a moja situacije mu je toliko slična da bi svaki komentar bio suvišan no vi isto komentirajte, volim ja to čitati….
Post je objavljen 09.11.2006. u 22:14 sati.