Trepnuo sam na sekundu i odjednom više nije rujan nego studeni. Preskočio sam listopad. ili je bolje reći da je on mene preskočio. Životni odabiri i domino efekt tih odabira me nagnao da se malo više posvetim vatanju para i onim trima malim cvrčcima mojim. Mojim srećama. Životima mojim.
Al da je samo do te moje teladi male šarene, lako bih ja. Upreglo me ko gordog lipicanca u velika natovarena kola pa vuci brate. Ono malo mozga šta mi je Bog dao škrto čuvam za egzistencijalno bitne stvari, tako da mi ostane malo gotovo ništa vremena za razbibrigu, koja uključuje i ove stranice. Nemoš i jare i pare.
Al moš pokušat...
Glede mozga i pripadajuće mu pameti zna se da je to kod nas jeftina roba. Cijene se neke druge kvalitete, da ne kažem nekvalitete. U biti, manje se cijene, koliko se koriste. Ljudi su sami po sebi štuke. Grabežljiva, proždrljiva, agresivna bića, što je jedna zgodna karakteristika, ako želiš preživjeti u nekakvoj prapradžungli okružen dinosaurima, lavovima i štatijaznam kakvim sve predatorima. Aj ti sad odbaci genetsku konstrukciju stvaranu tisućama, milijunima godina, kako bi opstala vrsta. I to što nas je većina barem naizgled plaha poput ovaca i sklona poštenju, razumu i sličnim simptomatičnim emanatima ljudske svijesti, na žalost ne može anulirati činjenicu da su neki čovjekoliki produkti evolucije bešćutna, pohlepna, grabežljiva stvorenja. I kao takvi posebno zainteresirani za materijalne probitke na Zemlji. Moć, novac i slične drage stvari. Moš ih razumit, ipak je zero ugodnije kralju nego podaniku, bez obzira na državničke obaveze. Obzirom da su spremni na sve da dobiju dobra navedena u pretprethodnoj rečenici, u značajnoj su prednosti pred osobama koje su razvile razne vrste deformacija, kao npr. samilost, empatiju, moralne obzire, ekološku svijest i sl. Stoga se može reći da igru vode oni spremniji na sve.
Ugrubo rečeno moderna civilizacija je idealna za siledžije, lopove i slične poduzetnike. Navodno je tako bilo kroz cijelu povijest, ali tada me baš nije bilo ovdje, barem ne u ovom obliku, niti sam bio u planu razvoja (kako bi mi pioniri rekli - u petoljetki) pa to ne mogu komentirati.
U takvoj situaciji jedna kap otrova zatruje tone čiste vode. I tko želi igrati igru mora je igrati kao što je igraju ozbiljni momci ili je ne igrat nikako. Ne moš ostat i pošten i jeben. ili odi slikat pejzaže na Fuđi planinu ili zažmiri, začepi nos i ugazi u govna.
Jedino oni šta meditiraju na nekakvoj japanskoj ili indijskoj planini mogu ostati nekorumpirani i uzdići se na više razine svijesti u kojima ne moraš jesti ni piti par godina, te možeš letjeti s planine na planinu. Osim ako ne naiđe kakav kvarni medvjed ili dikobraz pa ih trikom onako poštene i naivne navuče na drogu ili kockanje.
Mi ostali plešemo među ljudima, stajemo jedni drugima na noge, gurkamo se povećim pozadinama o poveće pozadine, trljamo se bedrima od bedra. Društvo je satkano od odnosa. A u odnosima uvijek netko mora malo popustiti ili zažmiriti ili izracionalizirati štogod, jerbo u protivnom ne bi dogovor kuću gradio. I tu se osobni i moralni Integritet pokazuje kao jedan vrlo relativan pojam. Oš neš, u nekim situacijam ideali ostaju samo to, tlapnje o savršenstvu. Jednadžbu od sto nepoznanica ne možeš rješiti tako da se praviš da devedesetdevet nepoznanica ne postoji. Mislim, možeš. ali rješenje neće biti točno.
Džaba nam se ispričavati i opravdavati da je takvo društvo, običaji ili zakoni. To su govorili i konkvistadori, kauboji, nacisti i slični dok su prosipali mozak "nižim rasama", ili grofovi dok su jadni prakticirali pravo prve noći nad jedrim, rumenim seljankama. To govore i ljudi kad zbog bolesti daju sav novac liječnicima. Ili još gore nadriliječnicima. Ili kad kupuju slobodu, položaj ili radno mjesto. Prilika čini lopova. Pa ajd ti ne uzmi nešto kad ti čovjek očajnički oće dat. Pa se poslije opravdaš da svi tako uzimaju. ili da si ipak nešto napravio za tog čovjeka, ili da se nisi školovao godinama da radiš za državnu plaćicu. Bla-bla. Bli-bli. Fala Bogu još nisam došao do tog stadija i do te potrebe. Još mi se gore čini kad uzmeš pa se ni ne pitaš jel to u redu, nego samo mogu li te uhvatit.
Čovjek se kvari. Točka. Ili kako smo mi to ljepše upakirali, postaje iskusniji. Širi granice, horizonte, poznanstva, veze,..., ovisnosti, opsesije, strahove. Dobro je dok ona dječja savijest u nama može izdržati tu ekspanziju.
Još i dan danas ne mogu zaboravit da su mi prijatelji u petom-šestom osnovne nudili novac da opsujem nekakvu psovkicu, koja mi danas iz usta izađe automatski. Nije bilo šanse da pokleknem. Danas se pitam di su svi ti divni ljudi da me malo izsponzoriraju.
Ima sve to i dobru stranu. Što je čovjek iskusniji to mu se lakše novac lijepi za ruke. Naravno to sam samo čuo od drugih, ja sam i dalje sirotinja. Ne eto u nekakvim nedavnim odnosima su se nekakve pare i meni zalijepile za ruke, a u nekim budućim odnosima mogle bi mi se opet zalijepiti. Naravno isključivo radom i upotrebom ponekog klikera u glavi. I naravno da nisam kvaran, ali kad svi pjevaju u D-duru, ne guram se pjevati tercu u C-molu.
Jedino što mi od sveg tog rada ostane manje slobodnog vremena.
Al ako želiš pare, a ne želiš radit, moraš krast. Ako ne želiš pare, ne moraš ni puno radit, ni krast. Al ako oćeš pare, a ne želiš krast, uz određene druge preduvjete, brate moraš radit ko konj. a onda ne moš očekivat da će bit slobodnog vremena.
Al barem ima mirnog sna.
Ili jare ili pare...
Post je objavljen 06.11.2007. u 19:57 sati.