Spavao sam dosta loše noćas. Krevet je klimav i sa svakim okretom se zaljulja poput ljuljačke tako da me cijelu noć bilo strah da ne propadnem u naručje susjedu ispod mene. A kad smo već kod tog susjeda, cijelu noć je hrkao, a ujutro se probudio puno ranije od svih ostalih i u sobi palio cigaretu za cigaretom. Jedva sam dočekao da odjurim u razgledavanje.
Dan sam započeo laganim doručkom. Kupio sam u marketu komad nekakvog kolača od limuna i mali tetrapak mlijeka te otišao na Promenadu Tsim Sha Tsui, na krajnjem jugu poluotoka Kowloon, gdje je uređeno odmorište s klupama i ondje doručkovao s pogledom na nebodere Hong Konga. Vrućina me brzo potjerala, a danas je, čini mi se, čak nešto toplije od jučerašnjih 25°C. Cijeli današnji dan rezerviran je za razgledavanje otoka Hong Konga, koji nije samo poslovna zona, već među mnogobrojnim staklenim grdosijama skriva i neke starije bisere arhitekture. Između Kowloona i Hong Konga nema mostova već je komunikacija između njih preko jednog podvodnog tunela za motorna vozila, metroa (karta za jednosmjernu vožnju u Hong Kongu košta između HKD 4 i HKD 20, ovisno o broju prijeđenih stanica), ali najtradicionalniji način je prijeći luku Victoria u čuvenom Star Ferry trajektu (vožnja na gornjoj palubi košta HKD 2.20, a na donjoj samo HKD 1.70). Trajekti idu svakih 10 do 15 minuta, a prijelaz traje ukupno 7 minuta. Star Ferry je krenuo s radom daleke 1888. godine i jedan je od simbola ovoga grada. Do 1978. godine kada je otvoren tunel i dvije godine kasnije metro, Star Ferry je bio jedini način putovanja iz Kowloona u Hong Kong. Trajekti su tradicionalno zelene boje te imaju dvije palube: gornja ima individualna sjedala za svakog putnika, dok donja ima samo tvrde drvene klupe. Oko podneva sam Star Ferry trajektom stigao na otok Hong Kong.
Šetnja kroz šumu staklenih nebodera i gomilu ljudi dovela me do skrivenog taoističkog hrama Man Mo. Taoizam je jedna od najvažnijih religija u Kini, a u Hong Kongu čak ima prvenstvo nad drugim religijama. Riječ je o politeističkoj vjeri jer njeni štovatelji štuju nekoliko božanstava. Vjeruju da svaka kuća, kuhinja pa čak i ulazna vrata imaju svoja božanstva. Trgovina i posao imaju svoja božanstva, studenti svoja. Tako npr. vlasnici trgovina štuju Kwan Yua, a studenti Man Cheunga. Sam hram Man Mo sušta je suprotnost budističkim i šintoističkim hramovima koje smo viđali po Japanu. Unutar hrama ima puno više skulptura i slika različitih božanstava, podno njih razna hrana i piće koje su im donijeli vjernici, a posvuda miris zapaljenih mirišljavih štapića te puno dima.
Napustio sam hram i uputio se kroz Li Yuen East i Li Yuen West ulice prepune štandova s različitim artiklima, od odjeće i obuće, preko raznih suvenira i bižuterije, do kofera i elektronike, i došao do Central Escalator, pokretnih stepenica koje povezuju luku s brežuljkom iznad nje. Stepenice su dugačke 800 metara, na trenutke veoma strme, i najduže su pokretne stepenice na svijetu. Naravno, nije svih 800 metara u jednom komadu, već postoje terase svakih stotinjak metara. Vožnja je besplatna. Ubrzo sam ponovno shvatio da Hong Kong nije sve med i mlijeko. Čim se makneš nekoliko minuta hoda od centra, pojavljuju se zgrade u derutnom stanju i prljavština. Jedina dobra stvar Hong Konga je da nema svih onih napornih Pakistanaca i Indijaca kao u Kowloonu koji te neprestano potežu za rukav želeći ti prodati svakojake proizvode. Central Escalator završava u četvrti visokih stambenih nebodera, neki po mojoj procjeni imaju 20 i više katova, visoko iznad luke Victoria, četvrti koja je izgrađena za nešto bogatije. Neke zgrade čak imaju i svog vlastitog portira kao u američkim filmovima. A u ovoj četvrti nalazi se i hongkonški Botanički i Zoološki vrt, zelena oaza skrivena u šumi betona i stakla. Ulaz je besplatan. Nažalost, vrt me nije nimalo impresionirao. Puno je zelenila, ima nekoliko ugodnih kutaka gdje je moguće sjesti među bambuse i malo se odmoriti, ali Zoološki vrt je malen i usredotočen uglavnom samo na ptice i majmune. Osim njih puno drugih životinja nema: tu je samo jedan leopard te jedna ili dvije zmije. Nema ni slonova, ni lavova, ni žirafa, ni zebra... Naš zagrebački Zoološki vrt je puno bolji.
Polako sam se ponovno spustio niz brežuljak. Nakon kraćeg zaustavljanja u anglikanskoj katedrali Sv. Ivana iz 1847. godine te Muzeju čaja u Flagstaff House iz 1846. godine, dvije najstarije kolonijalne građevine u Hong Kongu, a u koje je ulaz također besplatan, prošetao sam se Hong Kong parkom do čuvene uspinjače Peak Tram koja svakodnevno od jutra do mraka vozi turiste gore dolje po Victoria Peaku, najvišem vrhu otoka Hong Kong s 552 metara visine. Povratna karta košta HKD 33. Na Victoria Peaku sve do nakon 2. svjetskog rata živjeli su samo bogati Zapadnjaci u svojim velebnim vilama. Običnim ljudima, osim ako nisu radili kao sluge u kućama bogataša, bio je zabranjen pristup ovoj zoni. Do puštanja u promet Peak Trama 1888. godine, bogataši su išli gore dolje po Victoria Peaku u posebnim nosiljkama koje su nosili njihovi sluge. S puštanjem u promet ove žičare, ona je zamijenila nosiljke, ali još uvijek nije svima bilo dopušteno da se uspnu na Victoria Peak. Danas je ova žičara svojevrsna hongkonška turistička atrakcija i nema posjetitelja Hong Konga koji iz njega otiđe, a da se barem jednom nije provozao ovom žičarom. Uspon traje oko 10 minuta i dosta je strm, ali ono što je još gore je silazak jer se po strmini spuštaš posjednut u suprotnom smjeru (gledaš prema nazad, a ne prema naprijed) pa si prikovan za sjedalo i moliš da se strmina ne poveća i tako ispadneš iz sjedala. Ali to se nikada ne događa.
Pogled s vrha je fantastičan. Na dlanu imaš luku Victoria, jednu od najpoznatijih na svijetu, sve nebodere uokolo nje, i stječeš dojam da je cijeli Hong Kong tvoja igračka. Mislim da nisam daleko od istine. A pogled postaje još čarobnijim kada padne mrak i upale se sva svjetla velegrada. Kao što sam rekao jučer, u životu nisam vidio toliko svjetla. Toliko ga je da se ne vidi niti jedna zvijezda na nebu. Cijeli grad bliješti. S druge strane brežuljka, južna obala Hong Konga djeluje mnogo mirnije – nekoliko brežuljaka, zaljeva, na moru par brodova. Nema ni nebodera ni blještavila. Večerao sam na terasi Burger Kinga s pogledom na noćni Hong Kong. Vjerovatno se pitate zašto Burger King? Jednostavno. McDonaldsa mi je bilo dosta u Japanu, a mogao sam po cijeni birati samo između McDonaldsa i Burger Kinga. Na Victoria Peaku ima i nekoliko restorana, ali astronomskih cijena – cca 100-150 kuna po jelu što je 2 do 3 puta više nego u restoranima u centru Hong Konga. U Burger Kingu veliki menu stoji svega HKD 42.
Sutra napuštam Hong Kong. Grad mi se jako dopao. Ima dušu, ali svejedno ne bih mogao u njemu živjeti duže vrijeme. Koliko je od svih azijskih gradova najbliže Europi, toliko je i daleko od nje. A ja sam ipak Europljanin. Lijepo ga je posjetiti. Ali samo to.
Na ulicama su me jako smetali neumorni Pakistanci i Indijci. Iako sam ih sve ignorirao, postaješ umoran od svega. A hostel... To je druga priča. Priča koja se nastavlja i ovu noć. Dobra ili loša? Znat ćemo sutra ujutro... Laku noć!
FOTOGRAFIJE HONG KONGA DANJU (HONG KONG)
Post je objavljen 26.10.2006. u 17:06 sati.