Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zloinapako

Marketing

u noći kad se gutaju reklame


svako smije jednom godišnje biti snob. ima na to puno pravo. ja svoje koristim u noći kad se gutaju reklame. ne propuštam ovu jedinstvenu priliku da prošetam kroz društvo viđenih ljudi. da utrčim, kao nenamjerno, u gomilu poznatih baš u trenutku kad zablicaju novinarski fotoaparati. da uzmem zadnji kanape s tacne pred Tarikovim nosom. ili da, kao slučajno, zalijem vinom Laninu posuđenu svečanu haljinu. taj jedan dan u godini naprosto obožavam biti snob...

Šerpa je nazvao Sponzora i nagrebao dvije vip ulaznice. bit će opet ića i pića. ma samo da im ne ponestane vina kao lani.
dolazi po mene u dogovoreno vrijeme. otvaram vrata suvozača a tamo u mene bleji fizionomija njegovog Velikog Šefa. razvlačim osmjeh i da prikrijem zbunjenost učtivo pozdravljam. kao, vrata sam otvorio baš zbog tog pozdrava. sjedam iza u šaraglje i nabacim Šerpi pogled OdkudOvajMajmunOvdje. samo se nasmijao. pizda ti materina, čekaj da ostanemo sami pa ćeš se smijati krezubo! vožnja je protekla u mobilisanju Velikog Šefa. taj ima rodbinu ispod svakog kamena i svi su se odlučili javiti baš tog popodneva. htio ne htio bio sam prisiljen slušati silna rodbinska naklapanja. razgovori umni. takvima su nekada još prije puberteta radili lobotomiju.
- odkud ova budala s nama? pitao sam Šerpu dok je Veliki Šef u Hrastovima častio sićom Klozet Frajlu.
- pozvao ga Sponzor, šta sam mogao...
- mogao si ga otrovati, baciti ga pod vlak, zabiti mu plastičnu kemijsku u oko. nekada si imao mašte... ja s ovim ne mislim cijelo veće piriti u pištaljku, da znaš...
- onda si pozovi neko društvo, imamo jednu kartu viška...

uzimam mobitel i biram skraćeni 112 (broj za hitne intervencije) – Ženskog Bosanca
- halo, lutko, možeš li u osam biti ispred Lisinskog? ma ništa ne pitaj... obuci nešto svećanije i vidimo se...

stigla je u osam i deset. tramvaji u Metropoli nikada ne stižu na vrijeme kad ih trebaš(!?)... bezlične laži nekih dama prihvaćam s osmjehom. u dvorani ludnica. mjesta ni za lijek. selimo na šank. vino i kanapei u pravilnom nizu, kao vagoni transsibirske željeznice. ubrzo shvaćam:
- nastavimo li ovim tempom, lutko, bit ćemo pijani ko majke prije nego ovo okonča...
- ako se napijem kao zemlja hoćeš li me iskoristiti?
- naravno da neću! koja svrha ako se poslije ničega ne sjećaš...
- onda ajmo na kavu. znam jedan dobar kafić u blizini...


sjedimo uz kavu i evociramo uspomene. kao dva ratna druga pedeset godina nakon presudne bitke. a prošlo je tek nekoliko tjedana. tek nekoliko dana od zadnjeg telefonskog razgovora. kako vrijeme brzo protiće kada su kilometri jedina konstanta.
u jednom trenutku mi se omaklo
- a On?
- nazove kad ima vremena. ponekad i navrati. ma sve to polako gubi smisao. sreća pa mi je od početka bilo jasno da ovo neće biti prića s hepiendom. samo ne znam do kada ovog klinički mrtvog pacijanta držati na aparatima...

- uvijek postoji dva načina – evolucijom i revolucijom. ili ćeš pustiti da sve umre samo od sebe ili ćeš to ubiti jednim telefonskim pozivom. kako god, neće ti biti lako...
- ma na to se pripremam od prvog dana. mislim da mi je u glavi sve bistro...


o kako bi želio da si u pravu lutko. kako bi želio da ti mogu pokazati put u na kojem umiranje na ostavlja bol. ali ga nema. nebitno kojim putem krenula iz nekog će te grma već zaskočiti. prišunjat će ti se, kao indijski tigar, polako, nečujno, bez šuma, bez krika, baz daha. i kad osjetiš da je tu njegove će kanđe već derati tvoju kožu, zubi se zarivatu u lubanju, njegov stisak čeljusti drobit će tvoju glavu kao nestašno dijete šarenu pisanicu. i zadnje na što ćeš pomisliti prije nego nastupi tama bit će On. u zadnjem tragu svjetlosti koji bude ušao u tvoje umiruće oči bit će njegov lik. i jedino što tada može učiniti tvoja ''bistra glava'' je da ta Njegova poslijednja slika bude prikaz Raja, a ne Pakla...

- žao mi je što ti moram reći, ali na to nikada nemožeš biti spremna. ma znaš, uvijek me možeš nazvati...
- znam...
- a kako je na poslu...?


moj Bože koliko li smo blesavih tema iscrpili u narednih tri sata. koliko li smo smijeha prosuli po inventaru malenog kafića. koliko smo truda uložili da susret pretvorimo u luna-park. ali sve je nakako bilo uzalud. u zraku se naprosto osjetio Njegov miris...

danas popodne je stigao njen sms
- spustila sam mu slusalicu. sad je stvarno gotovo.

čekam da me sutra nazove... što reći... ne mogu joj pomoći...




Post je objavljen 09.11.2006. u 01:00 sati.