Photo by: Brunhilda
- skopska zlatarna
TKO TO ZNA???
Od davnih vremena uobičajeno je da se kitimo. Svi – i žene i muškarci i djeca.
Ne želim ulaziti u povijesne detalje kako i zašto i od kud u starim civilizacijama potreba ili želja ili običaj za ukrašavanjem, jer se ne razumijem u to. Ali mogu spomenuti ono što vidim.
Nakit obožavam. Ukrašavanje također. Svaki poklon koji treba zamotati postaje malo umjetničko djelo. Okititi bor....nema večeg gušta.
Samo bih nešto uređivala i ukrašavala. Pa tako i sebe.
Volim naušnice i to velike. Zapravo, svaki dio nakita koji nosim mora biti velik. Upravo zato ne nosim istovremeno naušnice, ogrlicu, narukvicu i prsten jer smatram da bi to bilo pretjerivanje.
Volim maštovit i originalan nakit.
Zlatni lanac oko muškog vrata mi je nešto odbojno, ali osobi koja ga nosi sigurno nije.
I to je njegova stvar.
Nekome bi se možda sviđalo staviti na sebe čizme s remenčićima i lancima, traperice sa šljokicama, remen s blještavom kopčom, jaknu s krznenim ovratnikom, niz narukvica, prsten na svaki prst, ogrlicu i naušnice (plastične po mogučnosti).
Za to čak ne bih rekla: „Uf, kič“, nego: „Katastrofa!!!“
Ali tko sam ja da sudim o tome i određujem što je kič, što katastrofa, što ukusno ili primjereno?
O.K. spomenut ću i onu – manje je više!!! Ali što je manje, a što više?
Uvijek može manje i uvijek može više.
Kako Red Carpetov modni guru određuje tko je dobro odjeven, a tko loše?
Zašto mala crna haljinica nije za dnevni izlazak? Što ako je osoba bila na nekoj promociji?
I zašto se za vjenčanja moramo urediti? Zašto muškarac mora imati odijelo, a žena haljinu?
To me donedavno jako mučilo jer idem na jednu svadbu i nemam cipele koje bih mogla obući u 11. mjesecu, a da pašu na haljinu (imam samo ljetne sandale).
I totalni užas. Dodatni trošak, a nisam s novcem na TI u zadnje vrijeme.
No, mladenci su spasili stvar odlukom da Ona neće imati vjenčanicu, a On neće imati odijelo. Žele da je njihova svadba lijepo druženje s prijateljima i obitelji, a ne ukočeno stajanje jer „žuljaju cipele ili steže kravata“.
Kada sam to sva vesela ispričala prijateljima i poznanicima večinom sam naišla na odobravanje, ali našlo se par zgroženih bisera „Zar na svadbi tako?“.
Pa ljudi to je njihov dan, njihov život, njihove želje i njihov izbor!!!
I tko smo mi da osuđujemo, odobravamo ili ocjenjujemo??
Tko određuje što je dobro, a što loše, što je lijepo, a što ružno, što je kič, a što ukusno, što je glasno, a što tiho, što je skupo, a što jeftino i tako dalje i tako dalje u nedogled????
Zar nije samo bitno da smo čisti, uredni, pošteni, marljivi?? Nisu li neke druge stvari bitnije???
Ma, sve je to individualno!!!
Post je objavljen 08.11.2006. u 16:12 sati.