Marketing
Kada riječi teku same...
Vrijeme ide, polako i sporo... a osjećam se kao da stoji. Kao da sve oko mene ide i kreće se, a ja skupa sa vremenom stojim nepomično. Samo se slike javljaju, točnije vraćaju se. Slike boli i tuge, slike prošlosti!
Gledam te... i ti mene gledaš. Da bar svi mogu vidjeti kako te gledam. Kako te milujem i ljubim, kako te grlim. Kako i koliko te volim. Da bar svi vide kako ti mene gledaš i ljubiš, kako si nježan. Ali nitko ne vidi, ne smije da vidi. Moram se skrivati sa tobom, bježati od stvarnosti. I taj tren je to najdivniji osjećaj na svijetu, ali kasnije... kad se vratim u stvarnost... bol je nepodnošljiva. Suze same počnu teći i ne mogu ih zaustaviti. Jedna za drugom kapaju na lice i kvare moju sreću. Tako je uvijek bilo sa tobom. Nikada nisam mogla pokazati koliko te volim i poštujem. Koliko te u meni ima. Mogla sam samo govoriti da te mrzim i ne volim... da te samo želim zaboraviti. I onda bi se vratila u svoju maštu, koja je u biti bila stvarnost, i plakala bi dok nebi zaspala sa suzama. Plakala sam jer sam htjela svima reći koliko mi značiš, htjela sam se popeti na vrh zgrade i vrištati VOLIM TE! Htjela sam... Puno sam toga ja htjela, ali nisam napravila. I ta me bol gušila iznutra i samo sam ju suzama mogla izbaciti, a da nitko ne zna. I uvijek se slike vraćaju, uvijek me prošlost posjeti kad sam sama. Kad vrijeme stane, sve se vrati. Tad osjećam kao da sve opet traje 3 godine, a zapravo traje samo tren. Samo koju minutu dok se suze ne pojave... jer tad me sve napušta i ostavlja da plačem. Znam da će se scenarij ponavljati uvijek kad budem sama i kad me ulovi sjeta, ali svaki put je drugačije. Nekada je toliko teško da mi se srce steže od boli... a nekada je predivna uspomena koja hrani moju dušu i tijelo. Kako god to je uspomena zbog koje ja svaki dan dišem i budim se. Sada mogu reći da ga ne mrzim i da ga ne želim zaboraviti... nikada. Mogu to reći jer sad je svejedno, sad je za sve kasno. Priznajem sve napokon. Ne želim ga nikada pustiti. Iz srca iskreno govorim da mi je ON sve. Da je ON moja snaga i slabost, moja jedina ljubav i bol u isto vrijeme. Da je ON moj razlog zašto živim i uvijek će to biti. Jer dok je god ON živ i ja ću živjeti samo zato jer znam da dišemo pod istim nebom. Jer znam da gledamo iste zvijezde i hodamo istom Zemljom. To je ono šta me pokreće i ne daje mi da pokleknem...
Istina je da ON ljubi druge usne, grli drugu ženu... miluje ju onako kako je mene milovao. Smije se sa njom i budi se svako jutro pored nje. Ali tako je uvijek i bilo... ON nikada nije bio samo moj. Ali ima nešto šta sam uvijek i šta ću dok sam živa htjeti... ON ju svako jutro budi poljubcem. Ne jednim nego milijun njih... lete po cijelom tijelu. To ću uvijek htjeti. Poljubac za dobro jutro! Najviše mi fale njegovi poljubci. Nježni poljubci koji su u meni budili osjećaje za koje nisam ni znala da postoje... dok me ON nije poljubio. Da mi je te usne još jednom dotaknuti, spojiti ih sa mojim usnama. Još jednom za kraj da okusim to zabranjeno voće. Da okusim još samo jednom njegove proklete usne... Ali odlazim bez toga. Odlazim ponovno u svoje jedino utočišće, u svoju sobu za tugu.
Noć je pala i zvijezde se polako javljaju. Gledam u njihov sjaj i Boga molim da ON bude sretan. Hvala mu šta mi je pokazao šta znači voljeti i patiti. Hvala mi za sve. I poljubila sam njegovu sliku, zaželila mu sreću i otišla tražiti svoju. Iako znam da ju ja naći neću, ne mogu! Jer moja jedina sreća je ON, ali sada pripada drugim očima. Sada ON kuca samo za nju... isto kao što ja kucam samo za njega. Uvijek i zauvijek... dok god budem živa!
P.S nisam loše volje nego ovo sam napisala još prije pa eto da stavim i podijelim sa vama moje osjećaje koji me nekad znaju još iznenaditi, ali ne kao prije. Kiss:-)
Post je objavljen 03.11.2006. u 21:53 sati.