(by anna)
...Pisem jedno pismo vec par mjeseci. Pisem ga u svojoj glavi, doduse. Kad ce se materijalizirati i roditi...to jos ni ja ne znam. Prekrajam recenice, pravim izmjene dotad recenog, pokusavam biti duhovita ( ko je pokusao biti nasmijan dok se svijet oko tebe rusi...zna koliko je to nemoguca misija..)...hvatam se kako se pravdam ( a davno sam se samoj sebi zarekla da se nikada necu kajati za svoje postupke) ...dajem i potrebna i nepotrebna obrazlozenja...nadam se...Nije ni cudo sto pisem vec mjesecima...Motiv me malo nervira. Nisam nacistu da li je osoba kojoj je pismo upuceno zasluzila da joj se obratim...na bilo koji nacin...Gledajuci na to koliko me sve skupa bolilo ...i koliko me i danas boli sjecanje...Medjutim, odrazi navike stari pet i pol godina i dalje tinjaju u meni....Borimo se svakodnevno:) Navika i ja. Ponekad mi uspije da misli zamijenim nekim drugim mislima, ali u sustini ... strah me pogledati ko vodi....i dalje mi nedostaje. Nedostaje mi da prokomentiramo Boratov film, da mu ispricam sta mi se sve desilo u skoli danas...Nedostaje mi nas smijeh i nase glupe sale...Nedostaje mi...jednostavno mi nedostaje. Prije tacno sedam dana, imali smo posljednji razgovor. U kojem sam ja rekla jako ruzne stvari. I ono sto je zasluzio i ono sto nije. Cisto da ga ujedem...Mi zene nekad znamo biti otrovna bica, posebno ako zelis nekome da naneses bol...Slabiji spol, ali sa ( hvala Bogu ) jacom sposobnoscu verbalnog komuniciranja:)...Ne znam...Zelim mu jos toliko toga reci mada znam da je nastavio dalje i mada znam da od nas vise nema nista. Samo prazno slovo na papiru...Ako pustim da prodje jos par mjeseci...mozda iz mene iscuri i posljednja kap zelje da mu nesto sapnem....Hoce li?...
Post je objavljen 07.11.2006. u 17:59 sati.