Došao je dan da napustimo Kyoto i nastavimo našu japansku pustolovinu. Na putu prema Osaki zaustavili smo se u Nari, još jednom japanskom carskom gradu. Nara, smještena sat vremena vožnje vlakom od Kyota (690 jena) i 45 minuta vožnje od Osake (540 jena), prvi je japanski glavni grad. Glavnim gradom postala je 710. godine i ostala prijestolnicom Japana sljedećih cca 75 godina kada je njezinu ulogu preuzeo Kyoto. Razlog promjene glavnog grada bila je prevelika snaga lokalnog svećenstva, a kap koja je prelila čašu bila je kad je svećenik po imenu Dokyo zaveo caricu i gotovo uzurpirao prijestolje. Tada je odlučeno da se Dvor premijesti na područje izvan utjecaja svećenstva Nare. I tako je izabran Kyoto. Danas je Nara, nakon Kyota, grad s najvećim brojem kulturnih znamenitosti u Japanu. Čak osam lokaliteta nalazi se pod zaštitom UNESCO-a. A jesen je doba najveće turističke sezone. Uz to je i nedjelja pa je Nara bila krcata ljudima. Toliko nam je teško bilo naći slobodan pretinac na željezničkom kolodvoru da ostavimo prtljagu da smo morali otići do drugog kolodvora u potrazi za slobodnim pretincem te smo ga ondje konačno i našli (u japanskim gradovima u pravilu različite željezničke kompanije imaju različite kolodvore).
Gotovo svi lokaliteti u Nari smješteni su unutar parka Nara-koen, neke vrste nacionalnog parka od preko 500 hektara podno planine Wakakuse, uređen 1880. godine na zapuštenoj zemlji. Po parku slobodno šeće oko 1200 srna i jelena (na što je, kad ih je vidjela, Orhideja glasno uzviknula «Vidi koze!»), a koji su u pred-budističko doba smatrani božjim glasnicima i danas uživaju status nacionalnog blaga. Srna i jelena ima posvuda: po livadama, po šumi, po hramovima, čak izvan parka po gradskim ulicama, autobusnim stanicama, gdje god se okreneš tamo su oni. I toliko su pitomi da ih se može podragati te slikati se s njima. I naravno nahraniti ih s shika-sembei keksima, napravljenima posebno za njih (i koji im vjerovatno izlaze na uši jer ih svi svaki dan s njima hrane), a mogu se za 150 jena kupiti na svakom koraku unutar parka. Park djeluje veoma spokojno, smirujuće sa srnama i jelenima. Ali ovakav park je vjerovatno moguć samo u Japanu. Kod nas bi se vjerovatno među hramovima našla i zgrada lovačkog društva.
U parku smo prošetali kroz komplekse tri hrama: budistički Kofuku-ji i Todai-ji, te šintoistički Kasuga Taisha, svo troje na listi zaštite UNESCO-a. Dok smo prvi i treći vidjeli samo izvana, Kofuku-ji s visokom pagodom (samo par centimetara nižom od To-ji pagode u Kyotu), drugi smo razgledali iznutra. Todai-ji je jedan od najpoznatijih budističkih hramova u Japanu, te jedna od najvećih drvenih građevina na svijetu. Hram je ogroman jer u sebi skriva najveći kip Bude u Japanu, visok 16 metara, a napravljen od 437 tona bronce i 130 kg zlata. Prvi hram s Budom na ovom mjestu dao je izgraditi car Shomu u 8. stoljeću kada su Japanom harali boginje i suša, a današnji su kopije s kraja 18. stoljeća. Na izlazu iz hrama Todai-ji izvlačio sam štapiće za proricanje budućnosti tj. po budističkom običaju zatresao sam jednu zatvorenu kutijicu punu štapića i prema prvom štapiću koji ispadne proreknu ti budućnost. Izgleda da mi je budućnost dosta dobra jer je iz kutijice «izletio» drugi najbolji štapić.
Prvi dojam po dolasku u Osaku bio je loš: čudni ljudi, zamazan grad, loša atmosfera. Sušta suprotnost od Tokija ili Kyota. Naš Hotel Mikado nalazi se u ne tako dobroj četvrti, ali blizu jednog od željezničkih kolodvora, metroa, te košta svega 2100 jena po osobi po noćenju u dvokrevetnoj sobi. Soba je srednjih dimenzija, s klimom, televizorom s japanskim kanalima i dva normalna kreveta. Nema više spavanja na podu!!! Odmah se pojavio osmjeh na našim licima. Nažuljali smo se zadnje četiri noći na tatamiju...
U hotelu nas je dočekala još jedna moja kolegica vodička koja je u lipnju bila u Hrvatskoj, Junko i njen muž Ryosuke. Počastili su nas večerom u Okinawa restoranu u Osaki. Okinawa je otočni arhipelag u Istočnokineskom moru, na pola puta između Japana i Tajvana. Poznat je po bitki u 2. svjetskom ratu između Japanaca i saveznika te je nakon rata bio dugo pod upravom Amerikanaca. Pod Japan vraćen je tek 1972. godine. Okinawa ima nešto drugačiju kulturu od ostatka Japana: drugačiju glazbu, tradiciju, jezik, hranu. A mi smo, dok je u pozadini grupa glazbenika iz Okinawe svirala tradicionalnu glazbu, probavali Okinawa specijalitete: sukuragasu & tofu (kockice sirovog tofua s malim sirovim ribicama na vrhu, potpuno bezukusno), pečeni fu (neka vrsta cvijeća okusa na govedinu s povrćem, jestivo), mozuku tempura (u jaju pohane žitarice, ukusno), a vrhunac večere bilo je jelo po imenu mimiga (ni manje ni više nego naribane svinjske uši u octu, bez komentara). Još jedan dokaz da Japanci svašta jedu. A Japanci se znaju i veseliti. Istina, na jedan jako jako čudan način. Kad malo više popiju, počnu stavljati na glavu razne maske konja i krava, koza i ovaca, i paradirati po restoranu. Teško opisivo... Treba to doživjeti.
FOTOGRAFIJE NARE (JAPAN)
Post je objavljen 26.10.2006. u 17:10 sati.