Marketing
Zanimanje - nogometni menadžer
Čitam novine preko vikenda i sa naslovnica me gleda mali Rukavina, velika Šibenikova nogometna nada, naslonjen na haubu svojeg novog BMW 3. Mladić je do jučer vozio staru majčinu peglicu ali zahvaljujući svojem menadžeru već danas se može provozati u automobilu koji vrijedi više od cijelog nogometnog kluba u kojem igra. Izvjesni Siniša Šošo, vodeći čovjek agencije Pharos sport, kako prenosi Jutarnji list poklonio je Anti Rukavini novi automobil. Isti taj Šošo odsjedio je sedam godina zbog ubojstva a povezuje ga se još i sa prijetnjama, iznudama i financijskim malverzacijama vezanim uz, pogađate, transfere. Cijeli članak pročitajte ovdje.
U misli mi dolaze već zaboravljene priče... vožnja Olićevog zastupnika u prtljažniku kroz Zagreb, nerazjašnjeno ubojstvo Dina Pokrovca - menadžera malog Kranjčara i podjela novca nakon njegovog odlaska u Portsmouth. Tutoriranje i prodaja igrača odavno je postalo veliki posao. Nekada su se ovakvi transferi odvijali isključivo između zainteresiranih klubova. Nije bilo posrednika, zaštitnika, ulagača, ovih i onih koji polažu prava na 3% nekog igrača... Nekada davno, primjerice, ako bi neki mali klub iznjedrio zvijezdu koja bi se prodala velikom klubu to je značilo nekoliko godina sigurnosti ako ne i blagostanja. Uređenje terena, kupovinu novih igrača, lopte za juniorski pogon. Danas to znači bogaćenje nekolicine na račun klubova, navijača i nogometa samog. Predsjednici hrvatskih klubova odavno su fikusi u rukama menadžera, sportskih direktora i sličnih individua. Pogledajte samo Mirka Barišića i vječnog Maminja koji, uzgred rečeno, kontrolira većinu Dinamovih prvotimaca. Čini se da oni umjesto igrača vide vreće novca koje trče terenom.
A zašto to zabrinjava našeg MaoTzea?
Poklonik sam nogometne igre, osvojio me onaj slogan Joga bonito i priznajem da uživam gledati Lea Messija kako kontrolira loptu u punom trku. Sjećam se romantika igre, neumornih fantasista koji su s loptom bili na ti; sjećam se i tvrdih stopera koji su izazivali strah svojom pojavom (npr. Jurgen Kohler); požrtvovnih golmana koji se nisu libili razbiti glavu o stativu da bi spasili gol. Glavom mi prolaze slike predsjednika i trenera koji se vesele sa svojim igračima i igrača koji plaču nakon izgubljenog derbija. Nigdje u toj romantičnoj priči ne sjećam se menadžera. Da li su se sakrili negdje u kutku crno-bijele fotografije snimljenje nakon osvojenog Kupa velesajamskih gradova ili su možda u to vrijeme trgovali nečim drugim?
Nogomet je odavno postao puno više od igre. Mnogi su u tome vidjeli priliku za lakom zaradom, ali u Hrvatskoj je kao u najgoroj "balkanskoj krčmi". Želimo u Europu, htjeli bi organizirati europsko prvenstvo, ali po mogućnosti da nam sve padne s neba. Možda nam vrli menadžeri mogu pomoći svojim iskustvom i poslovnim instinktom? Igrači nam odlaze na Istok a ona šačica dragulja koja se prodaje na Zapad ne pomaže napretku naših klubova, obnovi stadiona ili ulaganju u nove klince. Pomaže menadžerima da kupe novu jahtu koja vrijedi višestruko u odnosu na BMW 3 s početka ove priče.
Anti Rukavini želim još puno dobrih partija u dresu Šibenika i unosan transfer u veliki europski klub. Našoj državi želim hrabrost i odlučnost da se uhvati u koštac sa žabokrečinom u koju je hrvatski nogomet odavno potonuo. A vama... vama želim da pogledate ovaj popis FIFA licenciranih menadžera u Hrvatskoj i zapitate se za koliko ste od njih čuli (gospodo Zambata, Rački i Naletilić ovo se ne odnosi na vas). Njihov problem je što su se odlučili ići formalnim putem, položili ispite i dobili licencu FIFE. Jadni, nitko im nije rekao da je sve što im treba novi BMW 3 sa funkcionalnim prtljažnikom, pištolj i otvoren račun na nekom od različitih otočja. Umalo zaboravih, umjesto navedenog sasvim će dobro poslužiti i poznanstvo s Igorom Štimcem.
MaoTze
Post je objavljen 06.11.2006. u 23:45 sati.