Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/parsek

Marketing

LJUBAVNA PRIČA

Čitateljima "Parseka" ne treba posebno predstavljati Marija Berečića. Slavonski pisac, trenutačno na radu kao lektor u Poljskoj, u svojim pričama rado veže tradicijske fantastične elemente s modernim zbivanjeima. Ova je priča već predstavljala hrvatski fantasy u worldconskom broju "Parseka" ovo ljeto,

LJUBAVNA PRIČA
Mario Berečić
_________________________________________________________


Kao patrijarh među svojim podložnicima, uzdizala se velika katnica, jedina u mirnoj ulici starih prizemnica. Ta bogataška kuća bila je uvijek duboko u sjeni, izbjegavajući uličnu rasvjetu sparne ljetne noći. Mala se grupa približavala zdanju: mladić i djevojka, dok ih je pratilo još troje tinejdžera. Par na čelu , Dario i Darija, držao su se za ruke. Ostala trojica - Kristijan, Miroslav i Toni - slijedili su ih u tišini. Suzdržano su gledali kako se par u tišini rastaje, Dario odlazi u kuću, dok se Darija brzim koracima udaljavala kroz polumračnu ulicu.
"Hoćemo li je pratiti?", Kristijan upita dvojicu svojih prijatelja.
"Ne, sigurno ćemo je izgubiti negdje", odgovori Miroslav.
"Kao i toliko puta do sad..."; doda Toni, više za sebe.
Pokušali su je pratiti više puta, ali bi im izbjegla kroz seoske ulice i staze. Dolazi li autom, biciklom ili jednostavno pješice, nisu mogli utvrditi. Nije ih ljubomora tjerala saznati tko je ona zapravo. Dijelom znatiželja, dijelom briga za prijatelja, no napori su im bili uzalud.
"I danas znamo koliko prije dva mjeseca. Živi s majkom i ujakom negdje u predgrađu", promrmlja Kristijan.
"Nema veze. Nekako osjećam da je ona u redu", uzvrati Miroslav.
"Čak iako ona ne želi znati ništa o nama...", doda Toni
"Ljubomoran si, jel'da!?", Miroslav mu se usprotivi.
"Ne, uopće. Ali Dariju bi mogla smetati njezina tajnovitost, ne?"
"Dajte, vas dvojica! Ako mu ičemu valja, i nama treba biti dobra!"
"Je! Ako nas izbjegava, to je njezin problem, ne naš!"
Raspravljali su tako u noći, i sami pomalo nestajući u sjenama, trio skorodvadesetogodišnjaka u možda najuzbudljivijoj diskusiji njihovih mladih života.

* * *

"Znam što ću", reče sijedi muškarac bjelokosoj ženi, dok se sumrak spuštao na vrt.
Žena je zurila pred sebe: "Moram se osloniti na tebe. Ti uvijek nađeš izlaz."
Ona je sve više zapadala u očaj. Njezina kći Darija nije slušala nijednu zabranu i kaznu, tvrdoglavo se sastajući s tim dečkom. Darija je lukavo izbjegavala majčinu pasku, svako malo nestajući da bi uživala u svojoj vezi. Vezi koja je bila nezrela i možebitno opasna ne samo za djevojče, već i za rod iz kojeg potječe.
U međuvremenu, Darija je ophodila malim šljivikom, tik do nebodera na rubu grada. Usavršavala je vještinu prikrivanja svog vanjskog izgleda. To joj je i trebalo, jer njezin svakodnevni izgled - mladih crta lica, osmijeha punog oštrih zuba - mogu prestrašiti čak i njezinog ljubljenog Darija. U njoj nije bilo zla, no čudan izgled može zastrašiti. Stoga, kad izigrava tinejdžericu u običnoj majici i trapericama, ne izaziva onaj poznati ljudski strah od neobičnog. Dakako, ne zove se ona tako; ime je izmislila, samo za svog Darija. Svejedno, zvat ćemo je Darija, jer njezino zbiljsko ime nije lako izgovoriti. Ona očito nije ljudsko biće, iako je u bliskom srodstvu sa stanovnicima gradova i sela. I ostali u rodu bili su oskudno odjeveni, sijede kose, poneki obrasli biljkama. Smjestili su se na tri jutra ruba grada, njih nekoliko stotina. Od tog broja među njima se nalazi tek dvanaest muškarca.
Vilinski je dom niz voćnjaka i vrtova pokraj šume novogradnji, izgrađene na rubu grada netom prije rata, na mjestu bivših njiva. Na ovome mjestu žive već tisuću godina i pamte sve promjene u kraju: kuge i kolere, dolaske novih kraljeva, osvajanja Turaka, njihovo povlačenje, dolazak Austrijanaca... Puno toga. Sve do prije nekih petnaest godina nitko ih nije dirao, a onda je došao napredak. Izgrađene su nove zgrade, što je vile potisnulo u ostatke oranica i voćnjaka. Stanari novogradnji su uzeli ostatak vilinske zemlje za vrtove koje su obrađivali u slobodno vrijeme. Vile su tek malo-pomalo preuzele natrag neke od ulica novog naselja, ali selo nisu naselile jer tamo stanuju seoske vile. Darija zato treba ići dugim putem - par tisuća koraka - do sela gdje živi Dario. Ništa zato, dosta je bilo zabave: vrijeme je za ljubavni sastanak. Otišla je u mrak.
Vilinska je vrsta malobrojna, nepoznata i nevidljiva mnogim ljudima, premda su čuli za nju i vjeruju da je izmišljena. Neki pak znaju za njihovu kulturu i sve rjeđa mjesta prebivanja. Takve ljude smatraju čudacima ili luđacima i ne zamjećuju njihove riječi. No, postoje određeni dodiri roda vila s ljudima. To su rijetki slučajevi, često pogubni i za vile i za ljude. Stoga se može razumjeti majčin očaj Darijine majke; ne želi da se njezinoj jedinici dogodi ono što se njoj dogodilo kada se, još za vrijeme carice Marije Terezije, zaljubila u čovjeka i rodila kćer. Ne treba ni reći koliko je kratko Darijin otac živio, mala ga nije stigla ni upamtiti. Tu duboku ljubavnu i strašnu obiteljsku ranu odbija priuštiti svojoj jedinici, poluvili.

* * *

Skoro se danilo i Darija se polako udaljava od kuće svojeg ljubavnika. Zvijezde su još bile nad njom i osjećala se bolje no ikad. Bila je presretna, ispunjena ljubavlju. Iznenada je iz mraka dograbi tuđa ruka, blijeda. Odskočila je, spremna zavrištati kako to samo vile mogu. Duboko je uzdahnula kad je prepoznala svojeg ujaka.
"Tiho, mala moja", reče vilenjak. "Idemo u šetnjicu. Natrag."
"Natrag? Natrag do Darijeve kuće?"
Ujak klimne: "Uistinu. I malo dalje."
"Kamo? Dario spava..."
"Ma, je li?", upadne sjedobrada spodoba, s daškom ironije: "Je li?"
Hodali su u tišini. kad su se približili kući, zdanje se Dariji učini nekako drukčijim. Ušli su u prašne sobe koje su vonjale na plijesan. Darija je shvatila kako su prostorije neuredne, možda i napuštene.
"Sada gledaj.", pokaže ujak na sitni čavao s dovratka kuće. "Zabio sam ga jučer navečer. Pun je čarolija: natjerao je tvoga mladića da se ubode na njega. Ostalo znaš..."
Darija zašuti: tijelo ubodenog takvim čavlom ostavlja tanak mlaz krvi kao trag. Vilenjak pokaže tamnocrvenu nit na pločniku dvorišta:
"Sad ćeš vidjeti tko je tvoj Dario. Idemo!"
Ona nevoljko krene za njim. Zabrinuta za ishod šetnje, otpuštala je čaroliju i sve više dobivala svoj pravi lik vile. Uvjeravala se da joj nitko ne može Darija učiniti odbojnim. Sastajala se potajice s njime, bježala od kuće, trpjela kazne, ali je svaki put bivala nagrađena. Ćutjela je da ga je cijeli život čekala. A Dario je uvijek ljubavlju uzvraćao njezinu strast.
Slijedili su tanki trag krvi preko cijelog sela, a to nije bila mala udaljenost. U ovom su kraju sela slijede cestu, često tisućama koraka. Na ulici su se uklanjali ranoraniocima koji su išli u grad na posao. Poljoprivrednika još nema, u ovo doba se tek bude. Tragovi nedavnog rata bili su vidljivi samo onima koji su znali što pogledom treba tražiti. Uredno zakrpan krov ovdje, svježe pročelje ondje, nijemo su svjedočili o granatiranjima i bombardiranjima. Ratovalo se više prema istoku zemlje, pa su tragovi užasa ovdje vrlo brzo nestali.
Darija i njezin ujak su ubrzo došli do cilja svojeg kratkog puta. Uska vrpca krvi vodila je nepogrešivo do seoskog groblja. Tamo je njezina ljubav imala kameni dom, najveći na tom groblju:
Wertačnić Dario, 1968 – 1986.
Pokušala se pribrati dok je ujak ponosito pokazivao svoje otkriće. Lagano je potapšao nadgrobni kamen:
"Sad vidiš... Poginuo je u nesreći, vozeći se na motoru."
Da, njezin Dario nije smrtan, ima devetnaest za vječnost. I dobro je skrivao svoju pravu bit. Iznenada je zgrozi novi pomisao:
"Je li vukodlak? Nije valjda, reci mi da nije?"
"Nije.", reče vilenjak umirujućim tonom. "Živi u grobu poput vukodlaka, ali ne diže buku kao oni. Dario je živi mrtvac, a ima ih više."
Šetali su grobnom alejom. Ujak joj je pokazao još grobova: Miroslav Šarić, Kristijan Tadijanić i Antun Mijatović, zvan Toni. Godine 1992., sva su trojica bili vršnjaci, imali su devetnaest godina, kad su poginuli pri noćnom srpskom granatiraju Valpova.
"Baš su bili izišli iz zalogajnice, nakon što su večerali pizzu. Siroti dečki.", zamišljeno promrmlja ujak. "Danas spavaju u grobu, a noću šeću po vrtovima i napuštenim ulicama. Veći dio godine, borave u Wertačnićevoj kući, dok Darijevi roditelji i mlađi brat rade u Njemačkoj... Nikoga ne diraju, nitko ih ne primjećuje."
"Kako si znao?", upita Darija.
"Rekao mi je jedan od vilenjaka s ruba sela. Zapravo ih je dosta hvalio. Kaže da su živi mrtvaci puno bolje društvo od nepristojnih vukodlaka."
Darija je ridala. Ujak je bio zadovoljan. Pogled na njezino izmučeno lice govorio mu je da se uplašila posljedica svoje lakomislenosti, a suze su bile najava kraja ljubavi. Ishod današnjeg dana nikako nije loš.
Na povratku su se uvukli u tovarni prostor kamiona-tegljača punog klada koji je vozio drvo u grad. Darija je imala vremena smiriti se. Doživjela je doista uznemirujuće iskustvo, ali život ide dalje. Kako su se približavali svojem staništu, odlučnost je smijenila samosažaljenje. U ostalom, bolje je ovako. Sada je oslobođena tajne koju je morala skrivati od voljene osobe i njegovih prijatelja, dragih dječaka. Oni su zapravo pripadnici istoga svijeta. Kovitlac njezinih misli vrtio se oko jedne središnje: Dario nije smrtan. Njihova ljubav, dakle, nije ugrožena.



Post je objavljen 06.11.2006. u 17:10 sati.