Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dreamofyou26

Marketing

ima li tu... mjesta za mene...

...i došla je u zg... na neki party tamo u domu na savi... ali nije me vidjela 2 godine, ili možda 3... malo je kasno, pa ni ne znam više... i javila se...

-dođi, izići ću, barem na pola sata da prošećemo, stvarno te želim vidjeti...
-dobro, ja ću naći način da dođem, želim te vidjeti, čekati ću, samo pošalji poruku kad budeš mogla izići...

i stigne poruka...

-koliko ti treba ako odmah kreneš?...
-pa ne znam, 15 minuta...
-ajde, dođi...
-pa gdje si...
-čekati ću te ispred paviljona tog i tog, nađi me, ne želim se micati odavdje jer ću se pogubiti...
-ok, naći ću te...

da, bila je to ona... ona, koja mi je godinama mutila po mislima... namjestio sam pozu, cool faca i smješak, ono, pravi frajer... potrčala je i skočila mi u zagrljaj, ko u nekim onim reklamama za mercy čokoladu... i bio sam gotov isti tren... izgubljen, zbunjen, ni f od onog frajera od prije par sekundi...

-tako mi je drago da te vidim, ne mogu vjerovati da si to stvarno ti...
-ma ja sam, odgovaram, tako je čudan trenutak ovo, zapravo, ni ne znam sanjam li ili se ovo stvarno događa, nekako i nisam vjerovao da ću te stvarno vidjeti...
-znam maleni, sve znam...

i krenemo šetati između onih paviljona, hrpa ekipe vani, subota, svi nešto piju, zajebavaju se, neka glasna muzika... a opet, kao da ničeg i nikoga nema, samo nas dvoje, šećemo, pričamo...

-stani

kaže ona... ja stanem i pogledam ju... opet mi skoči u zagrljaj... zbunila me... čvrsto sam ju stisnuo... stajali smo tako zagrljeni neko vrijeme... ionako nam je uvijek sve bilo jasno bez puno riječi... riječi uvijek sve pokvare...

-oprosti, baš mi je nekako došlo da te zagrlim... previše je ovo nekako za moje srce... zbunjuješ me... idemo prema nazad, morat ću se vratiti, tražit će me ovi, nemoj se ljutiti, molim te...
-može, sve je ok, puno mi znači što sam te uopće vidio, neću se ljutiti što je samo ovako kratko...
-nećeš se ljutiti? ajde maleni, nemoj me zezat, pa barem si ti živac koji se naljuti, a da ja ni ne znam što sam skrivila...
-neću mala, ne brini, ipak sam malo stariji i nadam se pametniji nego onda... želim te vidjeti, nije bitno je li to minuta ili sat... bitno da sam te vidio...
-hvala ti što si došao... puno mi znači to...
-ma daj, znaš da bi bilo kud išao zbog tebe...
-znam...

zagrlila me opet... dugo smo stajali tako zagrljeni... nisam je želio pustiti... došao sam doma, u svoju sobu, krevet, stvarnost... i nisam zaspao cijelu noć... u 8h ujutro sam sjeo u auto i išao na put... blesan...
...i krivo mi je da joj nisam u lice rekao sve što ju ide... da je volim i da bi sve napustio zbog nje, i ovaj grad i posao i prijatelje i obitelj (nisam oženjen, bez brige) i da želim biti s njom, da ju želim gledati svaki dan uz sebe, da ju želim tako grliti zauvijek... i nisam ništa od toga rekao... jer bilo bi previše za njeno srce, kako je znala reći... a i za moje... danas, niti pola godine kasnije, netko drugi je taj koga grli... a ja sam se maknuo iz njenog života jer joj ne želim remetiti sreću... i ljut sam ponekad zbog toga i poželim ju mrziti, ali ne mogu... od svih cura s kojima sam bio, ona je jedina za koju jednostavno znam da ima predivnu dušu... da je osoba zbog koje je svijet ljepši... i mnogi su ljudi ovdje to isto tako prepoznali... ali naši životi nažalost pišu druge pjesme i u tvome, mala, nema mjesta za mene...

Everything I wanted to be everytime I walked away
Everytime you told me to leave I just wanted to stay
Everytime you looked at me and everytime you smiled
I felt so vacant you treat me like a child
I loved the way we used to laugh
I loved the way we used to smile
Often I sit down and think of you, for a while
Then it passes me by and I think of someone else instead
I guess the love we once had is officially - dead!






Post je objavljen 05.11.2006. u 01:44 sati.