Dosta mi je ..fakat je....Neću dopusititi da me ljudi jebu u mozak. Nastojat ću živjeti bez tuge, sjećanja, teške depresive, ...Trebati će puno vremena da to profunkcionira. Trebat ću se maksimalno truditi. I za ljude oko sebe, frendoive, školu, obitelj, za ljude koje volim, koji mi se sviđaju, koje ću vpoljeti. Nema šanse da me nekaj sjebe ponovno. Nema šanse da sjebem samu sebe ponovno. Teško je...priznajem...teško je svima, al to ne znači da se svi moramo ići poubijati ili poubijati druge ljude oko sebe. Živjeti život znači poštivati druge i sebe... Zašto biti tužan, zašto biti odbačen, kada sve možemo popraviti, izgraditi nova prijateljstva, ali ne i zaboraviti ona stara. Neke ljude nećemo zaboraviti. Naša sjećanja su dogotrajna, za osobe koje volimo, bez obzira na našu senilnost.
Jedan dio iz mog dnevnika: " Iznevjerila sam i druge i sebe. Nisam sposobna nositi se problemima, ma kako mali oni bili. Neću ispasti onako kako oni očekuju od mene, neću biti ono što oni su planirali. Ja sam ono što najviše mrzim."
Ovo se više neće događati....Shvatila sam da volim život i ljude u njemu. Volim osobe kojima mogu zahvaliti na ovakvom životu. To su većinom moji frendovi, koje volim više od svega, onda starci...volim i njih. Kadkad su malo strogi i ne shvaćaju, al ih volim. Ne želim biti još jedna od onih koji su si upropastili život provodeći ga u mraku, sami..bez ikoga ili ičega. Ja neću biti takva..NEĆU!!!
Post je objavljen 04.11.2006. u 14:33 sati.