Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/shanti

Marketing

Tesko, Hakini, tesko...

Bas sam htio pisati o svojoj dijeti, ionako. Izgleda postaje gadno...
U posljednjih 5 tjedana, od kada je sve pocelo, izgubio sam 13 kg i to s relativnom lakocom. Posto sam vec ranije ove godine bio na otprilike ovoj tezini, a svako gubljenje kilograma znaci jedan sasvim novi zivot na psihickoj razini, dosadasnji trening je bio vise kao potvrda te nove razine, konacno ovladavanje i harmonicno zivljenje na toj, novoj razini zivota, zdravlja, pokretljivosti, otvorenosti, radosti, ljubavi itd. Osjecam sve te promjene, tu novu lakocu zivljenja, puno dublji unutarnji mir, nova zrelost, introspekcije itd. Ne treba ni spominjati da se kvaliteta i duzina meditacija eksponencijalno povecala i da donosi prekrasne plodove. Ali eto, ja zelim ici dalje, zelim dobro izgledati i zelim biti jos sretniji. I sada tu nastaje problem, jer od jucer, danas, za mene, to jest za moju psihu, pocinje Terra Incognita. Sva dnevna disciplina, prije svega psihicka, odjednom je postala jako teska i dosadna. Nesto u meni se buni: ne zelim vise biti uredan, ne zelim vise biti sabran, ne zelim vise biti bistar i svjestan, ne interesiraju me vise meditacija i pranajama. Odjednom sam bezrazlozno jako gladan tijekom dana, osjecam kako frustracija raste u meni sa svih strana, bjezim od truda da budem otvoren i radostan, radije se zelim povuci u sebe i zacahuriti. Imam puno i previse bezveznih, malih, letecih, zbrkanih misli i osjecaja koje s nekim uzitkom samo prezivam u glavi, samo da ne bih napravio mali napor da se skoncentriram na bitno, na lijepo, na podrzavajuce. I zato mi je prilicno neugodno jer, kao sto rekoh, to je nepoznata teritorija za mene i ne znam koji zakoni vladaju tamo, kako se treba ponasati, kako pravilno upoznavati i ovladavati time. Naravno, na tjelesnom nivou uopce nije problem smrsaviti jos 5 - 10 kilograma, ali ako nisam dovoljno zreo za tu novu tezinu i sve sto ona donosi i na psihickom nivou - onda ce se sve to "smrsavljeno" zasigurno opet vratiti prilikom prve jace krize. Dakle, u brojkama stojim ovako. 01.10 sam imao 118.5 kg, danas imam 105.1 kg. Moja zelja je do kraja godine doci na izmedju 95 i 100 kg, iako bi i 100-tica bila vise nego zadovoljavajuca. Jako sam se nadao da cu uspjeti sve skinuti na ho-ruk, ali ovaj uvid da i psiha mora sukladno pratiti fizicke promjene toliko kristalno jasno stoji pred mojim ocima kao cinejnica, da ne ga ne mogu jednostavno ignorirati i reci da je to samo moja lijenost. Bilo bi mi jako zao da se ispostavi ono sto, u stvari, slutim: jednostavno jos nisam spreman za taj jos visi psihicki nivo. Da, sada mozda mnogi mogu skociti i reci nesto kontra ovoga, ali nekako mi je jasno kako taj citav proces ide: ja sam morao jako patiti prosle godine tamo u Africi, kako bi se u meni sve prelomilo i kako bi doslo do te nepokolebljive odluke da moram nesto napraviti sa svojim tijelom. U tih 8 teskih mjeseci, ja sam imao osjecaj kako sam kroz te krize psihicki "smrsavio", to jest poceo polako funkcionirati na jedan sasvim drugi nacin, odbacujuci neke stare dugogodisnje navike i trazeci vise usmjerenosti i jasnoce u osjecajima i mislima, kao i okretanja paznje i trazenja zadovoljstva i ispunjenosti u zivotu ka unutra, a ne vise prema van, prema drugim ljudima. U prosincu to je bilo vec jasan osjecaj da mi je psiha izmjenjena, cak sam za novu godinu i govorio drugim da osjecam da sam smrsavio iznutra, da se samo treba i fizicki manifestirati. Ipak, prosla su opet puna 3 mjeseca prije nego li sam se uistinu i fizicki prihvatio tog posla. Tada sam sa 126 kg dosegao 103 kg, ali s vojnickom disciplinom i potiskivanjem frustracija. Dobro, ta mi je disciplina tada trebala kako bih dobio nekakvu voljnu konstrukciju i smjer. Ali opet, tijekom ljeta, postignuce nije bilo stabilno, frustracije su izasle kao erupcija na povrsinu i ja sam se vratio na 118kg. Zato sam opet morao poceti sa dijetom. Sada, tijekom druge dijete, u novom i drugacijem vanjskom okruzenju, sve radim sa puno vise paznje i ljubavi za svoju dusu i svoje tijelo. Zato je i islo tako lagano i lijepo, zato i tako puno plodova meditacije, tako puno zadovoljstva, tako puno radosti i zahvalnosti za ono sto mi zivot daje, zato tako naglo sazrijevanje i materijaliziranje naucenog, kao i slobodno izrazavanje mnogh stvari iz nutrine. Zbog svega toga, ne znam da li i koliko duboko ici opet u izazivanje frustracija, da li treba cekati da dusa sazrije ili je treba isprovocirati tjelesnom promjenom i "natjerati" ju da se privikne. Moj sadasnji osjecaj je da je bolje ne dirati, vec ostati navec dosegnutom i tamo se dalje stabilizirati i utirati put za sljedeci korak, kada god bude vrijeme za njega. A opet, s druge strane, zelja za dobrim tijelom i izgledom, kao i sve ono sto to nosi u nutrini i u socijalnim kontaktima, je prevelika, predugo traje i ta tema me previse boli. Ne preostaje mi nista drugo nego da pokusam ipak malo glavom kroz zid, pa da vidimo. Moj tutor je odlican i racunam na njega i njegove neprocjenjive savjete.

Post je objavljen 03.11.2006. u 23:37 sati.