Marketing
Vrijeme za promjene iliti Petar Pan u epizodi „Da, draga!“
Nekako u vrijeme kad se njihove godine započnu označavati dvoznamenkastim brojevima djeca pomalo počnu otkazivati poslušnost. S tim se čovjek već kako-tako pomiri, prethodno u sebi vjerujući da smo baš mi drukčiji i da je to samo privremeno i da se to neće pogoršati i da će ta ista naša zlatna dječica brzo sazrjeti (kad mi već nismo) i vratiti se na pravi put, što je drugi naziv za poslušnost i apsolutno obožavanje svojih roditelja. Još ako budu dobro zarađivali i nama davali bar pedeset posto plaće (ipak, mi smo ih rodili, pa nek pokažu zahvalnost – prihvaćamo sve valute), znat ćemo da sa našeg puta ne skreću, štono bi rekla ona pjesma.
I tako smo apsolvirali taj privremeni dječji neposluh, za kojeg vjerujemo da će otići brzo kao neka mala prehladica. U dane kad smo dobre volje prebacujemo sebi nešto krivnje za to - ipak, mi smo ti koji su ih odgojili, ali ono što nam se nikako ne sviđa i za što nemamo nikakva opravdanja je kada i sama kuća počne slijediti dječji primjer.
Nakon godina suživota s nama, i našim četirima kantunima su počeli popuštati živci i sve su češći slučajevi neposluha unutar njih. Kod nečeg se to manifestira tihim štrajkom, pa kad upalite usisavač za prašinu ne čuje se ništa, a još jučer se uprava aerodroma žalila na buku. Pegla se dimi tako da bi se i James Watt zabrinuo, zidovi su nalik kapuli - gule se sloj po sloj, a kad pokušamo kupiti dio za tuš ili slavinu, prodavač nas upućuje u antikvarijate i to samo one s dugom tradicijom.
Kad zapuhne vjetar – ma ne, kad zapuhne - čim ga najave na vremenskoj prognozi, prozori i vrata šuškaju i klapaju kao da ugošćuju godišnje okupljanje poltergeista... Jednom rječju – vrijeme je za promjene.
Istini za volju, što se mene osobno tiče ne bih ništa dirao dok naš mali stambeni prostor ne postane nalik na ne naročito uspješnu kubističku sliku, ali capo di tutti capi, naš dvadesetičetirisatni unutrašnji dekorater-volonter i stjegonoša dobroga ukusa ima nešto drukčije mišljenje od moga. A da ni ne govorimo da je Njezina Svevidećost primjetila još stotinjak nedostataka koje ne biste uočili da vam ih nacrtaju u mjerilu deset naprama jedan i označe narančastim flomasterom.
Evo na primjer korpus ovoga ormara je oštećen, oguljen, izgubio sjaj, a da ni ne govori da je rub originalno bio loše napravljen. Uzimam veliko povećalo iz dječje sobe (Starija je ovaj tjedan odlučila postati filatelist) i zagledavam se u inkriminirani predmet, tobože provjeravam njezin sud i klimam glavom s hinjenim razumjevanjem. Ne bih zaludu napominjao ali bilo bi mi lakše predočiti problem kad bih znao što je uopće korpus. Stoga s velikim olakšanjem i punim povjerenjem prepuštam uzde stanouređivanja nadarenijima i potkovanijima od sebe.
Moram priznati da se već duže vrijeme osjećam kao lik iz filma. Ne kao neki mudroslovni starac s snijegom okovane japanske planine ili superjunak translatiran iz stripa već više kao maleni Frodo iz Gospodara prstenova. Naime, i nada mnom prsten ima čarobnu moć i otkad sam ga na prst nataknuo osjećam kao da još netko upravlja mojim mislima i željama. Da gos-po-da-ru. Ra-zu-mi-jem. Pa-stel-ne bo-je su naj-ljep-še.
Planiranje je ključ uspjeha, kažem ja i to ne prvi put. Sjednimo prvo za stol, razastrimo planove i projekte i isplanirajmo natenane što nam je činiti. Izlaže mi Gospođa svoje planove glede novih preuređenja pričem svako moje potpitanje nailazi na desetak varijanti potencijalnih rješenja. Predlažem da ne žurimo ne bi li malo dobio na vremenu. Prvo pronađimo potrebite potrepštine i neophodni namještaj. Ubacujem pokoje kurtoazno pitanje, ali jasno mi je da je to sve presporo za nekoga tko je iscrtao toliko toga da se s time može isposlovati građevna dozvola.
Moje otezanje traje jako kratko jer kad Gospođa odluči da se više ne može ovako, sve staje. Obustavljaju se letovi, ne isplovljavaju trajekti, gase se autobusi, neke stvari moraju biti obavljene - i to danas, potraga kreće po mogućnosti u narednih deset minuta, ali tolerirati će se do trideset. Izraz «po mogućnosti» zapravo je finiji izraz za «bilo bi pametnije napraviti tako, jer...», odnosno kako bi rekla kraljica iz Alice u zemlji čudesa «skidajte mu glavu!». Zapravo, nije ona tako opasna, ali čovjek se nešto nauči, pa predviđa i bez kristalne kugle. (Molim? Što kažeš? Hvalim te, dušo. Ne, ne igram se. Sjećam se da nisi još vratila mitraljez. Bez brige. Kako bih to mogao zaboraviti.)
I tako, dok kažeš Lesnina, već smo u potrazi za odgovarajućim namještajem. Provlačimo se pored nekoliko gospođa korpulentne građe koje s naočarima na vrh nosa pretražuju kutije na kojima je krupnim crvenim slovima otisnuta riječ „akcija“, i ... Imam osjećaj da ću vrlo brzo naučiti što je onaj misteriozni korpus. Hvata me mala snaga i vrlo skoro se nalazim pogleda uprtog u nigdje dok vrijedna pčelica obilazi štandove, uspoređuje cijene i kakvoće. Jedan dućan , drugi, treći, sve mi se izmješalo, zbunjeniji sam od Tezeja i Ivice i Marice skupa, 180/200, 160/200, na kat, s ojačanjem, s spremištem ispod ili bez, podnice, madraci, s jezgrom od kokosovih vlakana, s onim rebrima ispod, gdje smo ušli, lijevo su kuhinje, desno dječje sobe, ne, tu smo već bili...
Ako mi netko narednih dana samo spomene riječ namještaj, počet ću plakati.
Post je objavljen 02.11.2006. u 00:55 sati.