Nisam namjeravao prestati pisati.
Ali život vas ne pita za vaše planove, bez imalo milosti vas zgrabi za vrat i odvede u nekom drugom smjeru da ni ne stignete misliti o tome gdje ste skrenuli, kako se to dogodilo i kako ste (kvragu) stigli tamo gdje jeste. A isto tako vas i jednog trenutka i ispusti iz svojih zuba.
Moja tata je umro prije dva tjedna. Poziv kojeg sam se već duže vremena pribojavao konačno je stigao tu subotu ujutro. Dođi odmah doma.
Nema se što reći. Smrt je hladna.
U ponedjeljak sam bio na putu prema moru. Istu večer je održano bdijenje, mnogo ljudi je došlo izraziti sućut, a ja sam se osjećao kao budala, stojim tamo u odijelu i zahvaljujem ljudima koje ni ne znam. Nije to čak ni bila tuga, nego tupilo. Svejedno, večer je bila lijepa. Bura je rastjerala sve oblake, ne sjećam se kad sam zadnji put vidio toliko zvijezda. Možda kao malo dijete. Kralježnica neba. To se više ne viđa u gradu.
U utorak je bio sprovod u Bastu. Moj tata nikad nije previše mario za duhovnost, ali pošto je bio kršten, odlučili smo se za crkveni sprovod. Njemu to sad sigurno neće smetati, a znam da je usrećilo dobar dio njegove familije. Još jedna doza tupila, obredi mi zbilja ništa ne znače, od njih se samo osjećam čudno. Ili je to bilo od tamjana. Prvi je u novoj obiteljskoj grobnici. Možda se jednom u njoj nađe mjesta i za mene.
Ni nakon dva tjedna nisam siguran da sam svjestan što se dogodilo. Još mi nije jasno da više nećemo zajedno gledati nogomet na televiziji i zajedno se ljutiti na nesposobne igrače, ili da nećemo zajedno raspravljati o politici ili pak o nekoj knjizi ili filozofskoj temi. Još mi nije jasno da on više neće biti tu kad budem dolazio doma, da neće biti tu da ga zagrlim, niti će biti tu da za mnom zatvori vrata kad budem odlazio. No, možda ću nakon nekog vremena i to moći prihvatiti. Ali ne još...
Tata, pamtit ću lijepe stvari…
Hvala ti na svemu.
Post je objavljen 01.11.2006. u 18:26 sati.