Nisam nestala, M...Ćutila sam Sebe. Sjećam se davnog sata sociologije, dok nam je profesorica pričala o krizi adolescenije i onom trenutku kada stanemo pred zrcalo i upitamo se «tko sam ja?». Bojim se da su ili psiholozi svijeta pogriješili, ili sam ja osebujan prijmerak dvadesetsedmogodišnje adolescencije. U ovom životu teško da prođe pokoji mjesec između zrcala i pitanja. I da- najljepša sam na svijetu. I uz tamne podočnjake i kradom nakupljene kilograme viška, i uz otvrdnuta stopala i nokte nejednake duljine. A opet se tražim, iznova zatvaram oči i zamišljam kose i zelene oči, plave kose u dvije pletenice i – smijeh. Grlen i svjež, kao kapi rose između prozorskih stakala. Taj smijeh- to sam ja, živim u djevojci-ženi za koju ne znam je li djetinji san ili negdašnja suškolarka. I mogao bi tako ovaj tekst teći kao bujica potočna što dubi kamen, da nije tog zrcala i potrebe da se kapci podignu, pa ugledam sjetu u očima, zamislim se nad simetrijom, a odgovor se rodi u prkosu zakonima civilizacije što ih kroje ispraznici i teatralisti.
Voljela bi Vam večeras ispričati priču.
Post je objavljen 01.11.2006. u 17:58 sati.