Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/spasinas

Marketing

SVI SVETI

Kršćanska tradicija

Spomen na svete mučenike u kršćanskoj se tradiciji slavi od IV. stoljeća, no tek je 835. godine papa Grgur IV. odredio da se u cijeloj Crkvi svetkovina Svih svetih slavi 1. studenoga. Spomendan mrtvih, odnosno Dušni dan, 2. studenoga, počeo se obilježavati od početka XI. stoljeća i ubrzo se proširio među narodima. Crkva je od početka njegovala spomen na pokojne, a o toj brizi svjedoče natpisi u katakombama i spominjanje pokojnika u misama od samog početka. Pri tome se Crkva uvijek poziva na riječi Druge knjige Makabejaca iz Staroga zavjeta: 'Sveta je i spasonosna misao moliti za pokojne da im se oproste grijesi'.

Danas će se na blagdan Svih svetih u cijeloj Hrvatskoj služiti mise u crkvama, polagati vijenci na glavnim križevima, spomen-obilježjima, na grobovima rodbine i prijatelja u znak sjećanja na one koji su bili prije nas i živjeli s nama. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u 16 sati služit će misu u crkvi Krista Kralja, na zagrebačkom Mirogoju.




Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva »jednom svetkovinom časti sve svete« – kako to lijepo izriče i molitva današnje svetkovine. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoči i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: »Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.« U tom se mnoštvu nalaze i toliki sinovi i kćeri iz našega naroda, među njima, vjerujemo, i zagrebački pomoćni biskup, sluga Božji dr. Josip Lang, koji je umro baš na današnji dan. Sve to silno, neprebrojivo mnoštvo u radosti stoji »pred licem Jaganjca«.

Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.

Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: »Sancta Maria ad Martyres« – crkva svete Marije i svetih mučenika.

Kako je poznato, Pantheon je vrlo originalna građevina s otvorenom kupolom kroz koju ulazi svjetlo. Na svetkovinu Svih svetih kroz taj je otvor padala u crkvu kiša rumeno žarkih ruža, lijep simbol svetih mučenika i njihove Kraljice. Bilo je to za vrijeme svečane svete mise. Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na l. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoci Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.

Glasoviti Alcuin, učitelj cara Karla Velikoga, bio je jedan od velikih širitelja svetkovanja blagdana Sviju svetih. On je bio rodom iz Yorka u Engleskoj, a Kelti su već u starini smatrali svetim prvi dan studenoga koji je po njihovu sudu označavao početak zimskoga godišnjeg doba. Neki zbog toga misle da je blagdan Svih svetih prebačen od 13. svibnja na 1. studenoga pod anglosaskim i franačkim utjecajem, a ti su narodi baštinili opet neke tradicionalne religiozne običaje starih Kelta.

Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako u istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi. Njezinu ljepotu neka nam u svome Govoru za nedjelju Sviju svetih posvjedoči u ime istočne Crkve njezin veliki srednjovjekovni teolog Gregorije Palamas. Njegov se utjecaj u istočnoj može usporediti s utjecajem sv. Tome Akvinskoga u zapadnoj Crkvi. On je baš kao i Anđeoski naučitelj bio pravi mistik. Spomenimo da se Palamas rodio u Carigradu oko god. 1296., postao solunski nadbiskup oko god. 1340. te umro u tom gradu god. 1359. Evo nekoliko njegovih misli:

»Kad prorok u psalmu kaže: "Bog čini čudesne stvari u svojim svetima", onda dodaje: "On će dati snagu i hrabrost svome narodu" (Ps 67,36). Promatrajte umom snagu tih proročanskih rijeci. Bog će čitavom svom narodu dati snagu i odvažnost.

Bog nije pristran ni prema kome. Pa ipak on čini čudesa samo svojim svetima. Sunce s visine jednakim (…) obiljem prosipa svoje zrake na sve; no ipak mogu ga vidjeti samo oni koji imaju oči i koji ih nisu zatvorili: i samo se tim čistim pogledom svojih očiju raduju čistoći svjetla… Tako i Bog s nebeskih visina daje bogatstva svoje milosti. On sam je izvor spasenja i svjetla iz kojeg se vječno slijeva milosrđe i dobrota. Pa ipak ne koriste se svi ljudi bez razlike njegovom snagom i milošću da bi se savršeno vježbali u kreposti i ostvarivanju čudesa, već samo oni koji su svoje odluke proveli u djelo te koji su prokušani činima svoje pripadnosti Bogu i svojom vjerom; oni koji su se potpuno odvratili od zla, prianjajući čvrsto uz Božje zapovijedi te upirući pogled svoga duha u Krista, Sunce pravde.

Krist ne samo da nudi nebo onima koji se bore, već ih i bodri ovim evanđeoskim riječima: "Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim" (Mt 10,32). Vidite, nikad ne možemo očitovati svoju vjeru i javno se opredjeljivati za Krista ako nismo od njega primili pomoć i snagu. A s druge opet strane naš Gospodin Isus Krist u budućem vijeku neće govoriti nama u prilog i neće nas predstaviti svome Ocu ako u nama nije naišao na povod da bi nas tamo gore sjedinio s njime.

Ukoliko je Božji sluga, svaki se između svetaca u svom prolaznom životu i pred smrtnicima izjašnjava za Krista. On to čini u kratkom razmaku vremena i u prisutnosti maloga broja ljudi. A naš će se Gospodin Isus Krist, koji je Bog te gospodar neba i zemlje, izjasniti za nas u svijetu vječnosti, pred Bogom, svojim Ocem, okružen anđelima i arkanđelima i svim nebeskim silama, u prisutnosti svih ljudi, poslije Adama sve do konca vjekova. Jer svi će uskrsnuti i pojaviti se pred Kristovim sudištem. Dakle, u prisutnosti sviju i pred pogledom sviju on će učiniti da njegovi budu prepoznati, on će proslaviti i okruniti one koji su mu do kraja pokazali svoju vjeru.«

Palamasovo se razmišljanje potpuno poklapa s Ivanovim Otkrivenjem u kojem stoji: »Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova imena sigurno neću "izbrisati iz knjige života"; štoviše, njegovo ću ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima« (3,6).

Kao gradu za duhovno razmišljanje na današnju svetkovinu i sutrašnji spomendan vjernih mrtvih navodim nekoliko misli i iz bogate ostavštine pokojnoga pape Pavla VI. On je u podnevnom nagovoru prije Anđeoskog pozdravljenja vjernicima, okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na današnji dan god. 1965. rekao: »Vi i danas želite naš pozdrav i naš blagoslov. Dat ćemo vam ih rado razmišljajući kako ova dva dana – blagdan svetih i spomendan pokojnih – praktički zaključuju ciklus liturgijskih blagdana godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše razmišljanje prenose sa scene ovoga svijeta na onu budućega.

Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!

Gospa, Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih načini most između sadašnjega i onoga budućega života; neka nam bude Majka i u nebeskom životu!«

U želji da za današnju svetkovinu imamo, zaista, blagdanski obilan duhovni stol, navest ćemo nekoliko misli i iz knjige velikoga francuskog teologa, isusovca Henrija De Lubaca. Te su misli uzete iz knjige Paradoks i tajna Crkve. One se odnose na svetost sutrašnjice.

»Tko je mogao predviđati ono jedinstveno što će dati jedan Augustin, jedan Franjo Asiški, jedan Ignacije Lojolski? Isto tako nitko od nas ne može se danas ozbiljno uputiti u avanturu da opiše značajne crte koje će obilježavati svece sutrašnjice…

Budući pak da je naše doba izvrgnuto promjenama više od svih drugih te ga goni vrtoglavi vihor, predviđanja o tom predmetu cine mi se danas dvostruko nemoguća. To ne bi značilo samo računati bez Duha, koji je u svojim iznašašćima uvijek nepredvidiv; već to bi značilo spekulirati o značajkama i potrebama jednoga razdoblja čija nam sutrašnja situacija izmiče… Valja se, dakle, već unaprijed uvjeriti da svetac što ga očekujemo nikako neće biti u skladu s našim pojmovima, našim prognozama ili našim željama. Kad on bude prisutan, možda će nas šokirati, iznenaditi. Ako ga Bog bude podigao u našoj sredini, možda ćemo biti u napasti da ga odbacimo… No on će imati svoju ’osvetu’.

Govorimo o budućnosti. No ono što želim reci upravo je dio povijesti koji uvijek počinje iznova... Kako god svetac morao biti različan od svojih brojnih prethodnika, on će ipak reproducirati njihove bitne crte. On će biti siromašan, ponizan. Posjedovat će duh blaženstava. neće proklinjati, a ni laskati. On će jednostavno ljubiti. On će Evanđelje uzeti doslovno, tj. sa svom njegovom strogošću. Tvrda će ga askeza osloboditi od njega samoga. On će baštiniti svu vjeru Izraela, ali dozivajući si u svijest da je ona prošla kroz Isusa. On će uzeti na se križ svoga Spasitelja i truditi se da ga slijedi.

Za naše osrednje čovječanstvo njegov život neće biti primjer i poticaj. Podvrgnut pogrješivosti kao svaki drugi čovjek, on, poučljiv prema Duhu, imat će onaj dar duhovnog rasuđivanja što je obećan Zaručnici – svetoj Crkvi – te se neće više plašiti ni najkorjenitijih obnova, no ne dajući se zavesti ni lažnim novotarijama. Kao i toliko njegovih prethodnika, odgovarajući novim djelima, novim situacijama, on će biti branitelj i oslonac potlačenih. Možda će jednako tako biti voda ljudi. Možda će biti doveden do toga da osnuje i ne htijući neki novi institut takvoga stila koji će nas u prvi mah začuditi. Možda će i u društvu igrati ulogu pa će se na tisuće trubalja javnoga mišljenja baviti njime. Možda će, naprotiv, biti i izoliran; možda će živjeti od mase nezapažen. Možda će njegova okolina gledati na njega kao na anakronizam, na nešto što spada u prošlost. Možda će biti neshvaćen, izdan, ostavljen od svojih: a tako je uvijek i s jednostavnom ljudskom istinom Evanđelja. Pod oblicima i u prilikama koje ne možemo predvidjeti, on će se ukopati u tajnu patnje, u predanje, u onu intimnu osamljenost – u odvratnost prema grijehu. On će također biti drugi Krist: ne čovjek koji bi htio nadmašiti Krista, već naprotiv čovjek čiji će sav ideal, sav život biti da se Njemu suobliči.

Dakle, po njemu će kao i po njegovu Učitelju te u potpunoj ovisnosti o Učitelju prosijevati Božje lice…«

Post je objavljen 01.11.2006. u 13:41 sati.