mislim da je stvarno vrime da skinem te ruzicaste naocale s glave i malo bolje pogledam svit..... ali bojim se da bez njih ja necu imat snage za opstanak u stvarnosti jer te trebam....trebam tvoj zagrljaj......tvoje poljupce....dodoire....i sve sta ima veze s tobom..........
zelim skinuti te naocale...progledati...ali bojim se da se necu osjecat sigurno..........
zelim izaci na kisu i skricati do iznemoglosti...zelim da me cuju....dozive....shvate kakva sam.................
kazu da je patnja sastavni dio svakog zivota al necu vjerovati u to...nezelim...........
zelim vjerovati onom naivnom djetetu u meni koje se uvik smije...koje uvik kaze da ce sve biti dobro...i koje je bas zbog toga naivno.......
ali zar je toliko lose vjerovati u bolij svjet??
bojim se......
zelim pobjeci..............
zar toliko boli vjerovati u bajke??
zasto je lose nadati se boljem sutra???zasto je lose vjerovati u to bolje sutra??
zasto nemogu vise mastati???
zasto se moram suociti sa stvarnoscu kad je ona bolna???
ali ja ne zelim da me boli.....sita sam od tog osjecaja........
zelim samo malo srece u zivotu..zelim tebe kraj sebe.........
zar puno trazim???
Post je objavljen 31.10.2006. u 10:54 sati.