Preradović.
Tko je, srce, u te dirno,
da si tako sad nemirno?
Ne udaraj toli jako,
razbit možeš persi la'ko:
preslabe su, izmučene…
Ah stisni se u tvom kutu,
i pregori želju ljutu,
tople su ti ove grudi,
sebični su vani ljudi:
svaki grije srce svoje.
Ti bi u svietu bogče bilo…
Tko b' razumio suze tvoje?
Drugi uživa zlato tvoje.
Miruj, miruj srce moje!
Ljubav ovdie samo 'e duga sjajna,
koju sunce, milost stvoritelja,
kadkad s kišom naših suza stvara.
Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
sad zakopat kad si izdahnula?
Zemska vila dragocienost tvoju
u kamenje predrago bi sbila.
Morska vila dragocienost tvoju
u biser predragi bi salila.
Pak bi došli ljudi blagohlepni,
iz zemlje bi tebe izkopali,
iz mora bi tebe izvadili
i po svietu svuda razprodali.
Ne.
Nisam dobro.
I ne slusam vise nista navedeno u proslom postu.
Ne.
A jebi ga.
The poruka.
I ja gubim zelju za pisanjem o svojim osjecajima.
Utopia se pocela rusiti u mojim mislima.
Blijedi.
Vidim samo obrise.
Ali utopia ne postoji.
I sada oboje znamo da nema izlaza.
I sada oboje znamo da svemu je kraj.
Jer boli.
Jako boli.
Ali samo mene.
I sada ja ostajem ostavljena.
A on odlazi s njom.
Jer u srcu ima mjesta samo za nju.
Post je objavljen 30.10.2006. u 19:31 sati.