Marketing
Bijele oči
Kad bi bijele oči bile već toliko blizu da je bila potpuno uvjerena kako u njima ne postoji ni najmanjeg traga zjenice, baš tada bi se probudila.
Grabila je spavaćicu na prsima, jer nikako nije mogla dovoljno snažno udahnuti da odbaci težinu u plućima.
Duga sjeda kosa bila je pri vrhovima slijepljena u znojne pramenove, a njeno staro srce je toliko lupalo da joj se cijeli torzo jedva primjetno trzao kad bi se uspravila u krevetu.
Snovi su bili sve češći kako je bila starija, a što je više rođendana prolazilo, sjećanja na prošlost sve su više dobivala na mirisu i okusu.
Onog trenutka kad bi zaspala, stotine ljudi u prugastoj odjeći, kretalo se u tami prema njoj. Vrlo polako, neki su puzali, neki šepali, a neki se približavali četveronoške. Neki su držali starce pod ruku, a neki su za sobom povlačili djecu. Nije bježala, samo je promatrala kako neumorno izranjaju iz tame, i grabe prema njoj.
Stotine bijelih očiju i nijemih lica.
Do nje bi uvijek prvi stigli oni koji su puzali. Zgrabili bi je za gležnjeve i onda se polako rukama povukli na njen struk. Tada bi već lagano pokleknula pod pritiskom tih žilavih tijela, a onda se prevalila na laktove. Sekundu kasnije, bijele oči već su plazile prema njenim prsima, i čim bi joj se unijele u lice, izranjala je iz tog sna kao ronioc koji je krivo procjenio svoje mogućnosti.
Lamatala je rukama i nogama dok nije sa sebe stresla i posljednje tragove sna i shvatila da je u sobi ipak sama.
***
Šumsku stazu osvjetljavao je samo snop iz velike ručne svjetiljke, a jedini zvuk koji se probijao izmaglicu rane zime bio je šum lišća po kojem je gazilo deset djevojaka. Hodale su u koloni, i svaka je rukom ispod brade čvrsto stisnula okovratnik kaputa. Bila je na začelju pa svjetlo nije dopiralo do nje, i pognute glave pratila je cipele djevojke ispred sebe. Hodale su već 15 minuta kad je ispred njih na sjekirama očišćenom proplanku izronio mlako osvjetljeni ulaz u betonsko zdanje. Tamo ga je prvi put upoznala i ostala s njim naredne četiri godine.
***
Znala je da više neće moći zaspati, a njeno znojno tijelo stresla je hladoća kao da se opet nalazi u toj šumi, prije 50 godina. Nikad neće zaboraviti prvi susret s njegovim očima. Kad je nakon ledene šume ušla u njegovu sobu, činile su se toliko toplima, da je to odmah smirilo njezinu tremu i nervozu zbog koje je joj je trebalo nekoliko sekundi da mu odgovori kako se zove i iz kojeg je grada.
Skuhala je čaj i promatrala osvjetljenu ulicu uz male gutljaje iz tople šalice. Razmišljala je kako nije imala pojma koliko će joj ta noć u šumi promjeniti život. Koliko je taj čovjek uspio promjenti sve živote i svijest ljudi.
***
Pisma je uvijek diktirao. Polako, smirenog glasa, kao da drži propovijed. Uvijek su bila osobne naravi, nikad službena. Sjedio bi u naslonjaču, prekriženih nogu, uvijek u dugim hlačama, bez obzira na doba godine, jer se sramio svojih bijelih koljena. Riječi je smišljao dok je gladio svojeg psa koji je slijepo slušao svaki njegov mig. Ona i kolegica su uvijek ručale ili večerale s njim, izmjenivši koju rečenicu o proteklom danu, ali uglavnom u tišini. Objed nikad nije završio a da ne pohvali kuharicu. O svojim idealima i snovima, koji su joj se činili da će prostrijeti raj na zemlji, pričao je samo u uredu. Svi su znali da se želi odmoriti dok jede.
Kako je samo naivna bila.
***
Ulice nikad nisu spavale. U usporedbi s vremenom kada je tipkala diktate i u tišini jela u njegovu društvu, bila je uvjerena da se nisu promjenili samo ljudi, već da i asfalt, svjetla ulice, i nebo iznad velegrada izgledaju drugačije. Čak i golubovi sad čudno lete.
Nije prošao dan, jutro ili večer bez da se silina krivnje ne slijeva u grudu odmah ispod njenog grkljana. I zatim kao da je ta gruda puštala suze i blokirala sve zvukove jecanja. Nije grčila lice, nije krivila usta. Plakala je kao da plače njena ljuska, a ne duša.
Navuče razmaknute zavjese, odloži praznu šalicu, i sjedne za stol. Upali malu lampu, iz ladice izvuče debelu fasciklu i otovori je. Duboko, duboko udahne.
Kako je samo naivna bila.
***
I kada je ljudima bilo teško, i kada su se pojavile prve naznake sumnje, vjerovali su u njega. Ona je za svojim pisaćim strojem promatrala i slušala kako im i što govori.
- Ne razmišljajte o tome što treba učiniti. Niti se zbog toga grizite. Ja preuzimam svu odgovornost. Uvijek. Za svakog - često je znao poručiti u slušalicu.
Kakav čovjek, kakva snaga, kakva žrtva, sjajile su tada njene oči. Bio je vrlo strog preko telefona.
- Gdje smo ono stali - upitao je nakon što je spustio slušalicu. Opet je imao glas propovjednika, a ne čovjeka koji želi promijeniti svijet.
- Odanost i hrabrost je zadnje što sam otipkala - odgovorila je.
- Dobro. Novi red molim vas... - napomene, prekriži noge i spusti ruku na leđa psa koji se ispružio pored njegovih cipela.
Svjetlo u sobi na trenutak je zatitralo.
***
Brzo je listala kroz gomilu posloženih papira, već požutjelih iako su bili zaštićeni debelim kožnim koricama. Pronašla je što je tražila. Sjećala se i najmanjeg detalja te noći kad je tipkala ovaj diktat.
Odanost i hrabrost.
Koliko su joj te večeri ove riječi izgledale pune smisla. Kao da su bile izmišljene za tog čovjeka i taj trenutak.
U rukama je držala papir koji bi je učinio vjerojatno jednom od najbogatijih žena u zemlji. Ali je u stvari bila toliko siromašna, da nije bilo tog novca koji bi mogao rastopiti grudu koja je prtiskala njeno grlo. Niti otjerati one bijele oči nazad u tamu. Digne se, i iz kuhinje donese veliki metalni pladanj. Položi papir na tacnu, zapali cigaretu, i plamen upaljača prinese rubu dokumenta.
Vatra osvjetli staračke pjege na njenim rukama.
Plamen je već počeo zahvaćati orla raširenih krila na vrhu dokumenta, i ona baci posljednji pogled na potpis i sedam redaka koji će se pretvoriti u pepeo:
Kunem se Tebi, Adolfe Hitleru
Kao vođi i kancelaru njemačkog Reicha,
Na odanost i hrabrost.
Prisežem Tebi i nadređenima,
Koje ćeš Ti imenovati,
Na poslušnost do smrti.
Tako mi Bog pomogao.
SS prisega
Post je objavljen 30.10.2006. u 12:00 sati.