Prvotni plan bio je ponovno posjetiti Ueno, zatim carski park s palačom, četvrti Ginza i Akihabara. Ali Ueno je morao biti izbačen iz današnjeg programa zbog jednostavnog razloga - spavanja. Vremenska razlika još uvijek čini svoje. Zaspao sam tek u 04:00 ujutro, Orhideja nešto ranije, i prije 11:00 sati buđenje nije bilo moguće. Čak je i u 11:00 bilo teško otvoriti oči. Ali morali smo. U podne smo se dogovorili s Mikom, kolegicom vodičkom koju sam upoznao u Hrvatskoj, da nam pokaže drugačiji Tokio, moderan Tokio, Tokio za mlade.
Mika nas je dočekala s dečkom i prijateljem ispred metro stanice Hibuya, nadomak carskog parka i palače. Dok se carskim parkom može slobodno prošetati, carska palača ili Kokyo zatvorena je za javnost uvijek osim 2. siječnja i 23. prosinca (carev rođendan). Ovdje obitava japanski car Akihito sa svojom obitelji, 125. car u povijesti Japana i danas jedini car na svijetu. Na japanskom "Prijestolju krizantema" nalazi se od 1989. godine naslijedivši oca Hirohita nakon njegove smrti. Hirohito je čuveni car koji je odveo Japan u 2. svjetski rat i iz kojeg je Japan izvukao kraći kraj. Dok je japanski car nekad imao božanski status i vjerovalo se da su car i njegova obitelj izravni potomci božanstva sunca, nakon 2. svjestkog rata, najviše pod pritiskom Amerikanaca koji su držali Japan pod okupacijom do 1952. godine, poimanje carske ličnosti naglo se mijenja. Danas je uloga cara samo simbolična i smatra se običnim čovjekom. Car običan čovjek!? Neka bajke pričaju maloj djeci. Današnja carska palača ili Kokyo izgrađena je tek 1968. godine nakon godina i godina ozbiljne obnove i dogradnje nakon strahovita oštećenja izazvana savezničkim bombardiranjem potkraj 2. svjetskog rata. Iz parka se vidi tek malen dio palače, ali ugodno je prošetati carskim parkom, najcentralnijim parkom Tokija, sa svih strana okruženim visokim i modernim neboderima.
Noge su nas potom odvele do obližnje shopping četvrti Ginza. Ovdje se nalaze sjedišta svih najpoznatijih japanskih kompanija poput Sonyja, Panasonica, Canona, Toshibe... Dok je Orhideja s Mikom provodila vrijeme u parfumerijama isprobavajući nekakve japanske Shiseido i Kanebo šminke (navodno puno jeftinije nego kod nas, ali istinu za volju ja se u to baš i ne razumijem), ja sam s Mikinim dečkom i prijateljem otišao do nebodera Sonyja gdje smo razgledali najnovije Sonyjeve igračke, od kojih će većina u Hrvatsku doći tek možda 2010. godine. Ako.
Ručali smo u Ginzi u restoranu Zenkoji Soba. Rečeno nam je da je to poznati lanac tradicionalnih japanskih restorana, a cijene se kreću od 500 do 1000 jena po jelu. Probali smo tempure: Orhideja yasai tempuru ili povrtnu tempuru, gdje se raznovrsno povrće kuhano u putru umače u smeđi ten-tsuya umak sa samljevenim radičem, dok sam ja probao tenju tempuru sa škampima kuhanima u putru i rižom, miso bistrom juhom i na kraju japanskim zelenim čajem (koji se ovdje uvijek pije bez šećera - stavite li šećer izazvat ćete zgražanje svih prisutnih). Tempura nije loša. Zapravo je jako ukusna i razorila nam je stare stereotipe da Japanci jedu samo sirovo i neukusno. Mislim da bi čak i Hrvati bez problema mogli redovito jesti razne vrste tempura.
A što reći o Akihabari? Tri riječi: neobično, neobično i neobično. Sa svih strana bliješte neonska svijetla mnogobrojnih trgovina elektronike, a po ulicama hodaju čudno odjeveni ljudi (mislim, čudnije nego inače). Djevojke u uniformama sobarice s čudnim dodacima na glavi (dobro za ostvarenje neke seksualne fantazije, ali hodati tako po ulici!? šta ćeš, ima svakakvih ljudi i kod nas i u Japanu), dečki u tim istim uniformama sobarice (dobro ste pročitali), dečki i cure u neobičnoj odjeći iz 60.-tih i 70.-tih godina prošlog stoljeća, i s još neobičnijim frizurama (mnogima tate i mame vjerovatno još uvijek nisu rekle da se utičnice za struju ne smiju dirati prstima)... U Akihabari ima svačega. I ludih ljudi, ali i još luđih elektroničkih igračaka. Ovdje se dolazi shopingirati elektroniku. Zamisli neki mp3 player ili fotoaparat ili televizor i ovdje ćeš ga sigurno naći. I jeftinije nego u Hrvatskoj. Čak su i stvari koje do nas još nisu ni stigle ovdje već zastarjele i cijena im je znatno snižena. Digitalni Olympusov fotoaparat s 8 megapixela, 10x optičkim zumom, 30x digitalnim zumom za 200 eura! Gdje možeš ovo za ovakvu cijenu naći kod nas!? I naravno, ne zaboravimo cijenkanje koje još dodatno snizuje cijenu za cca 10-15%.
Vjerovatno ste čuli da Japanci obožavaju igrati kompjutorske igrice. To je istina. Većina su ovisnici o njima. Teško je ne postati ovisnik jer je Akihabara prepuna kompjutorskih igraonica koje su prepune ljudi, uglavnom mladih, koji se igraju i samo igraju. Uglavnom po cijele subote i nedjelje jer su im to slobodni dani - ostatak tjedna su u školama ili na poslu. Naši domaćini su nam rekli da se u Japanu često radi od 09:00-10:00 ujutro pa do kasne večeri. Cca 12 sati na dan. Nije ni čudo da im stanovništvo ubrzano stari jer nemaju vremena za onu stvar. Ono malo malene djece koja se vidi na ulici vjerovatno je napravljena neku subotu ili nedjelju. I to nabrzaka u predahu između dviju kompjutorskih igrica. Orhideja i ja smo probali jednu igricu gdje u ritmu muzike udaraš bubnjeve redoslijedom kako je prikazano na ekranu i za svaki dobar udarac dobivaš bodove. Tko je pobijedio, nećemo otkriti... Jasno nam je kako se brzo ove igrice mogu pretvoriti u ovisnost.
Druženje s našim japanskim domaćinima završili smo u još jednom tradicionalnom japanskom restoranu jednostavna imena "En". Riječ je o restoranu umjerenih cijena u Akihabari gdje se cijene jednog jela kreću od 1000 do 1500 jena. Ostali smo oduševljeni. Vjerovatno je ostalo još nešto od japanske kuhinje što nismo probali, ali većinu smo probali večeras. Naši domaćini su naručivali i naručivali nova jela (kod njih je večera puno važnija od ručka), a Orhideja i ja smo se cijelo vrijeme pogledavali i pitali tko će pojesti sve ovo. Krenuli smo s likerom shochu od riže, zatim umeshu od višnje koji imaju cca 20-25% alkohola (meni se osobno više dopao onaj od višnje koji je sladak i kod kojeg se alkohol toliko ne osjeti, dok je shochu puno bezukusniji, ali s više alkohola). Tu je i uvijek neizostavni tofu sir, svježi i onaj zapečeni (namafu). Doma ga nikada ne bih probao jer to obično jedu oni vegetarijanci koje je strah životinja, ali ovdje mi se čak čini ok. Posebno je dobar onaj svježi. Ubrzo se na stolu našao i sashimi ili u prijevodu sirova riba (uglavnom losos). Malo sirove ribe s malo soja umaka i wasabija (japanski zeleni spicy umak koji se radi od korijena wasabi biljke) i jesti sirovo više se ne čini tako lošom idejom. Zapravo, ni ne osjetiš da večeraš sirovu ribu. Ipak, mislim da kod kuće u vlastitom aranžmanu ovo ne bih isprobavao. Postoji i malo blaža varijanta sushija: konobar donese sirovu ribu, u drugoj posudi bistri umak s morskom travom koji se kuha ispred tebe, i ti umačeš svaki komad ribe u umak i kuhaš ga desetak sekundi. Ovo jelo zove se shabu shabu. Deserti su bili najčudniji od svega prethodnoga: slatki krumpir u miso umaku (miso je kuhana fermentirana riža, soja i još nekakva žitarica), kuhani kikiriki u ljusci, mochi walabi ili ljepljiva slatka masa od walabi praha okusom i izgledom slična lokumu, sladoled od zelenog čaja (macha). Najjednostavnije rečeno - prejeli smo se. Do večeras teško nam je bilo vjerovati da se od japanske hrane možeš prejesti, ali dame i gospode i to je moguće. Mi smo živi dokaz.
FOTOGRAFIJE CARSKOG VRTA, GINZE I AKIHABARE (TOKIO, JAPAN)
Post je objavljen 26.10.2006. u 17:17 sati.